Download PDF verziju - Sarajevske Sveske

Znao sam za francuskog slikara koji se zvao Gros ili Grez, koji
je slikao Napoleona podmeÊuÊi mu lik svoje æene. Kasnije sam saznao
da postoji njemaËki napredni slikar ekspresionista Gros, koji
je drastiËnim bojama slikao sramni i truli æivot tadaπnje buræoazije,
pa je dakle o toj truleæi rijeË. Joπ kasnije sam sve shvatio i skupa
uvezao kad sam proËitao stih iz njegove pjesme posveÊene borbi
za pravdu i slobodu u ©panskom graappleanskom ratu:
“Reka Mauzanares πto celim svetom teËe.”
Jedna od onih velikih rijeka koje veliËaju buduÊnost i potiru
sadaπnjost. Ali u vrijeme kad sam to saznao i shvatio, moje
unutarnje iπËitavanje onih stihova bilo je veÊ zavrπeno, i njihov
pjesnik ostao je u mom srcu onakav kakav je u njega uπao,
sutonski pjesnik.
Zbliæila nas je Indija. Poπao sam mu po savjet i uputstvo, a
oËekivao sam nastup koji Êe bar negdje u prikrajku sadræavati
ime, poloæaj, slavu. Posjetio sam ga u Biblioteci, u njegovoj direktorskoj
sobi. “Pogledajte ovu sobu”, rekao je. “To je najbolja
soba u Ëitavoj Biblioteci. A fudbalski stadioni niËu na sve strane
oko nas kao atomske peËurke.”
“Sustiæemo Juænu Ameriku”, rekao je sa sarkazmom koji nisam
od njega oËekivao. “Sustiæemo Juænu Ameriku, ali ne i Indiju.
Indijska je beda straπna, a njena istorija je takoapplee krvava. Krvari
i danas, ali njen duh se tom ludilu istorije protivi. A mi Êemo
joπ mnogo krvi proliti pre nego πto tu vrstu znanja, tu vrstu
pameti usvojimo.”
On je taj nauk u Indiji prihvatio, ali to ga je natjeralo da vlastiti
æivot proveden u borbi i vezan za politiku smatra proÊerdanim.
“Reka Mauzanares πto celim svetom teËe.”
I nosi leπeve. Kao i naπe rijeke. Zato je htio mene, mladog
prijatelja koji je imao joπ dugog æivota pred sobom, uputiti u
drugaËijem pravcu. “Obratite paænju na ta boæanstva koja igraju,
ili se igraju, raduju, ljube, tucaju, nigde nema tog preteÊeg
prsta u ime kojeg Ëovek ubija druge ljude.”
Kad sam se vratio s jednog putovanja, zatekao sam novine sa
njegovom slikom i opπirnom vijeπÊu o smrti naπeg knjiæevnika,
velikog prijatelja Indije. Saznao sam za njegovu bolest tek prilikom
naπeg posljednjeg susreta, u onoj poluraspadnutoj kancelariji
direktora Biblioteke. Razgovarao je s nekim telefonom i rekao:
“Znaπ kako ti ja æivim, stalno sa vodicama i pilulama.” Ali ni poslije
toga nije liËio na bolesnog Ëovjeka. Na umornog da, ali iza umora
ima joπ toliko mjesta za æivot. I slika koju su objavile novine, zar
prikazuje lik bolesnog Ëovjeka? A ipak, sve πto je sada ostalo to su
knjige, to je ova knjiga o oblacima, oblacima nad Tarom.
209