Download PDF verziju - Sarajevske Sveske

210
U vrijeme naπeg velikog kulturnog prevrata pedesetih godina,
kojem moj kasnije veliki prijatelj nije bio sklon, ja balavac,
zaneseno sam pratio dogaappleaje i pokuπavao da se negdje u njih
udjenem, mada sam dolazio direktno iz njedara Maksima Gorkog
i onog njegovog “»ovjek, kako to gordo zvuËi!” i nisam uspijevao
da svarim Kafku. Dopala mi je ruku prelijepa mala knjiga
Baudelairevih pjesama u prozi i u njoj pjesma o oblacima, u kojoj
Ëovjek∑stranac na kraju dugog i miπlju bogatog poetskog
dijaloga kaæe da najviπe, ili jedino na svijetu voli oblake. Ne
znam je li ona inspirisala Camusa da u drugom dijelu Stranca
stavi Mersaultu u usta onu slavnu misao o nebu iznad πuplje
bukve, znam da je mene inspirisala da napiπem neπto njoj sliËno,
ali gorkijevski obojeno. Bila je to pjesma u prozi odistinski napisana
a ne tek prepisana (u to vrijeme nisam se joπ bavio prepisivanjem,
jer mi joπ nisu bila poznata teorijska opravdanja za
takav knjiæevni postupak) i zavrπavala se sliËnom konstatacijom
da voli ljude. Baudelairevi oblaci nisu se nigdje spominjali, ali se
iz konteksta podrazumijevalo da je u pitanju odgovor: “Kakvi
oblaci! Ljude treba voljeti.” Poslao sam je dvjema knjiæevnim
revijama koje su nosile najveÊi teret naπe knjiæevne i umjetniËke
prekretnice, “Mladoj Kulturi”, koja je promovisala Kafku, i “Mladosti”,
koja nam je otkrila jednog drugaËijeg Majakovskog. Duæe
od πest mjeseci Ëekao sam odgovor, ali on nikad nije doπao.