Studia SlavicaSavariensia 1999

Studia Slavica Savariensia 1999.
stoljeća dobivalo vrlo raznolike definicije ipak se može obuhvatiti u sjecištu
nekoliko problema.
Prvi problem komičnog nalazi se u širini pojma. To je estetski, ali ujedno
i filozofski, sociološki, psihološki i literarni problem, čime je gotovo nemoguće
pronaći čiste estetičke definicije. To se prvenstveno odnosi na antičke teoretičare
(Aristotel, Ciceron, Kvintilijan) koji su upravo i dali etičke temelje za
proučavanje ovog fenomena. U svojim se odredbama komičnog navedeni autori
najviše zadržavaju na elementima dopuštenosti. Komično je uvijek neka vrsta
prijekora koja ne smije prijeći granicu pristojnosti, ne smije nanijeti bol ili štetu.
Navedeni su se autori, zatim prvenstveno bavili komičnim u komediji, što nam u
ovom slučaju otežava promatranje samog fenomena.
Komično, osim toga, obuhvaća niz manje ili više diferenciranih odrednica kao
što su smiješno, ironija, komedija, vic, šala, kalambur, groteska, humor, parodija,
sarkazam i sl. Mnogi od tih fenomena često kolidiraju s komičnim. O
jednima su napisane čitave rasprave i štite se kao zasebni fenomeni 2 , dok se
drugima ne daje terminološki status što otežava diferenciranje. Komično sadrži
niz oblika koji mogu varirati od oštre kritike (npr. satira) do bezazlenosti (humor).
Terminološkom isprepletenošću najviše su pogoñeni komično i smiješno,
te komika i humor. Jedinstvo komičnog i smiješnog Propp naziva komikom, dok
ih Hegel oštro razdvaja. Smiješno (ridiculum) i komično (vis comica) razdvaja
Dunja Fališevac slijedeći H.R. Jaussa. "Smiješno se karakterizira kao osobina
čovjeka, kao osobina karaktera koja ne mora biti neka stalna karakterna mana,
nego i neka okazionalna mana koja povreñuje odreñenu društvenu normu, te se s
pozicije kodeksa ljudskog ponašanja može osuditi, može joj se izreći prijekor.
Komično - vis comica - osobina je situacije, proizlazi iz prigode koja može
zadesiti jednu ili više osoba, a one pritom ne moraju biti za to odgovorne, te ih
ne možemo osuditi. Komično je situacija u kojoj povreñujemo društvene norme i
ima oblik komičnog konflikta. Komično se - u svojoj misaonoj, smislenoj
proturječnosti - može samo osjetiti, a može ga osjetiti onaj tko raspoznaje u
horizontu kojih normi se pojedina situacija svijetu otkriva kao komična"
(Fališevac 1995: 29). Komika i humor najviše se odjeljuju na osnovi bezazlenosti:
komika je nešto bezazleno, ona ne izaziva bol, dok humor ne štedi nesreću.
Odatle i izraz "crni humor", a ne "crna komika". Oslobañanje neugodnih
2 posebno su opsežne studije pisane o groteski (v. naprimjer, Tamarin, G. Teorija
groteske, Mann, J. O groteske v literature), satiri (Pollard, A. Satire, Highet, G. The
Anathomy of Satire), smijehu (Bergson, H. Smijeh. Esej o značenju komičnog, Propp, V.
Problemi komike i smijeha, Lihačev, Pančenko, Ponyrko, Smeh v drevnej Rusi, Bahtin,
M. Tvorčestvo Fraunsua Rable i narodnaja kul'tura srednjevekov'ja i renessansa), te
drugim elementima komičnog. Svakako bi tu valjalo smjestiti niz studija i znanstvenih
radova o teoriji i povijesti komedije unutar koje se komično najviše i izučavalo.
128