Studia SlavicaSavariensia 1999

MEDARIĆ-KOVAČIĆ
Magdalena Medarić - Kovačić
MIROSLAV KRLEŽA O RUSKOM MODERNIZMU
Krležin odnos prema ruskom modernizmu vidljiv je u njegovim stavovima
prema prozaicima koji - po njegovu mišljenju - dominiraju u tom razdoblju
- Čehovu i Andrejevu, te u stavovima prema ruskom simbolizmu. U ovom
književnom razdoblju, esejistički skiciranom u Lunačarskom, stilsku formaciju
realizma dezintegriraju mnoga modernistička strujanja sve do pojave ruske i
zatim sovjetske avangarde, a kod nas pojave ekspresionističkih stilova.
Najznačajnija književna pojava ruske književnosti tog doba je simbolizam sa
svojom doktrinom o dvije zbilje, a u hrvatskoj književnosti moderna, odnosno
impresionističko-secesionistički stilovi. Ovaj suodnos važno je naznačiti upravo
zato da bi se uočio stav Miroslava Krleže: on je jedinstven kada se radi o ruskim
i domaćim književnim pojavama tog razdoblja.
Rusku književnost tog doba Krleža je okarakterizirao kao
“...jedan ograničeni, secesionistički književni period, kada je
ljepota smatrana divnom paklenom i višom laži i kada su se svi ruski
simbolisti smatrali ukletim Holandezima, koje njihova mračna i martiromanska
sudbina goni po književnim neizvjesnostima, a za najveću
pustolovinu toga vremena vrijedila je slobodna strofa i neobična rima.”(1)
To je vrijeme
“koje je smatralo umjetnost nadzemaljskim fetišem, koji progovara
odabranicima u tišini budhističke kontemplacije...”(2)
Književni ukus za prozu tog razdoblja obilježen je modom Čehova i
Andrejeva - “konjukturom čehovštine i andrejevštine”.
Usporedimo li ove Krležine misli s njegovim mladenačkim obračunom s
“književnim lažima”, odnosno onim dijelom slavnog eseja iz 1919. koji govori o
hrvatskoj modernoj, uvjerit ćemo se kako se njegov stav prema tom razdoblju
“neživotne, izvještačene književnosti”(3)
nije bitno izmijenio. Aspekti modernizma koje Krleža najžučnije napada su
programatsko isticanje larpurlartizma, te neizvornost, nakalemljenost modernističke
estetike u našim, pa i ruskim prilikama. Jer za autora Hrvatske književne
laži hrvatska moderna je -
“magazin smeša i trulih starih rekvizita”, “iz provincijalnog
inostranstva importirani drugorazredni književni rekviziti”, i “sve je to
tuñe, sve je to prepisano, sve je to prekalupljeno, isplagirano i sve je to
tako dosadno, tako prazno i tako savršeno suvišno.”(4)
Obračun s modernom, iako ulazi u sklop daleko šireg Krležinog cilja - obaranja
tradicionalne književnosti kao oblika narodne ideologije, lažne svijesti naroda o
73