Studia SlavicaSavariensia 1999

MEDARIĆ-KOVAČIĆ
bavio; tako je čak i Andreju Bjelom posvetio povodom njegove smrti samo
kratku bilješku, koja je bez većeg značenja jer je isključivo informativne
naravi.(25)
A Krležine nadahnute riječi o Adyju mogle bi se primijeniti i na autora Dvanaestorice
te nam pomažu da uočimo stanovitu tipološku analogiju u strujanjima
istočnoevropskog modernizma:
“I upravo na onim nevidljivim demarkacijama unutarnjeg trenja,
gdje hunsko prodire u verlaineovsko i zapadnjačko, gdje od kozmopolita
postaje bard vezan o tlo jednog prokletog stanja, gdje se iz artizma riječi
javlja dubok smisao za konkretno govorenje, u toj protuslovnoj masi
prelijeva izmeñu simbolističke nijanse i pučke retorske parole, što treba
da zvuči kao fraza govornička, u tome lirika Andrije Adyja postaje
značajnom i u masi zakašnjelih istočnoevropskih impresionističkih lirika
jednom od najmarkantnijih.” (26)
Izvan grupe simbolista nalazi se još jedan pjesnik ovog razdoblja kojeg Krleža
uzgred spominje. U Davnim danima postoje dvije bilješke uz pročitanu lektiru
koje se tiču Nadsona, pjesnika čija je poezija, uz Garšinovu prozu, bila vrlo
popularna u Rusiji 80-ih godina prošlog stoljeća, razdoblju defetističkih
raspoloženja i “dekadentnih” književnih ukusa. Danas već pomalo zaboravljen,
Nadson je nekoliko desetljeća bio najomiljeniji pjesnik mlade generacije ruskih
intelektualaca, što je pak više pojava društvene naravi, nego dokaz vrijednosti
njegovog književnog izraza. Nadsona Krleža spominje u vezi s Domjanićem.
Zapis, datiran u rujnu 1914. nosi naslov:
“Nadson i Domjanić. Wahlvarwandschaften.”
i predstavlja ironičnu iluziju na romantičarsku predodžbu o postojanju srodnih
duša, izbornih srodstava. Drugi zapis, iz travnja 1916. ponavlja taj stav:
“Čitam Nadsona. Dosadno. Tuberkulozno. Naivno a la Domjanić.”
Ovog pjesnika nazvao je jedan povjesničar književnosti pjesnikom slabosti,
uzdaha i bolećivog sanjarenja, i neke dodirne točke izmeñu Nadsona i
Domjanića nedvojbeno postoje. O “duševnosti” Nadsona i njegove poezije pisao
je, uostalom i sam Domjanić veoma pohvalno. (27)
Iskazi Miroslava Krleže o pojavama i osobnostima ruskog modernizma
ne mogu nam, dakako, pružiti kakvu zaokruženu, cjelovitu sliku toga razdoblja
ruske književnosti. Oni nam mogu biti zanimljivi upravo zato što ponajviše
ocrtavaju samog Krležu, njegovu umjetničku osobnost i njezino mjesto u
hrvatskoj kulturi 20.-og stoljeća.
79