Studia SlavicaSavariensia 1999

Studia Slavica Savariensia 1999.
sebi, kao mita (5) - silovito je naglašen upravo stoga što se radi o obračunu s
neposrednim književnim predšasnicima. Ne treba pri tome zaboraviti da mladi
autor Legende, Maskerate, Pana i Tri simfonije (napadan i sam zbog tematske i
stilske vezanosti uz modernističke konvencije od predstavnika avangarde Šimića
i Donadinija!) (6) neizravno obračunava i sa svojim književnim djelom, kao što
će to u svom budućem stvaralaštvu često puta činiti.
Ishodište iz kojeg Krleža polazi u svojoj kritici je neuki, razvlašteni
pojedinac iz puka, kojemu takva književnost ne govori ništa. Ovakvo stajalište
još više će biti naglašeno u razdoblju Književne republike 1923 - 1927.,
razdoblju kad Krleža intenzivno proučava marksizam i istodobno nastoji
definirati svoj estetski vrijednosni sustav. Osim toga, poslije prve varijante eseja
Hrvatska književna laž iz Plamena 1919. i beletrističkih obračuna s estetikom
moderne u Hrvatskoj rapsodiji, Hodorlahomoru Velikom i Tri kavalira
gospodjice Melanije, njegovi iskazi o modernoj gube polemičku oštrinu i
izražavaju se u razrañenijim književnopovijesnim kategorijama. Napomena
uredništva u prvom broju Književne republike već bez patetične hiperbolizacije
rezimira glavne stavove iz razdoblja Plamena, a u tom nizu treba promatrati i
njegove eseje o velikim evropskim simbolistima i stanovite iskaze o ruskom
simbolizmu i ruskom modernizmu uopće, koji nastaju uglavnom oko 1930.
Da bi se prikazao Krležin stav prema ruskoj prozi i drami modernističkog
razdoblja, najzanimljivije je navesti njegove sudove o Čehovu i Andrejevu.
Druge prozaike i dramatičare ne smatra Krleža u istoj mjeri značajnim.
Garšina spominje jedino kao autora novele Četiri dana, a Mereškovskog
uglavnom kao kršćanskog mislioca (osim u slučaju njegova djela o Napoleonu).
Isti je slučaj s Zinaidom Gippius, književnicom koja je poslije odlaska iz SSSR,
za Krležu, daleko poznatija kao predstavnica desnih društvenih ideja nego kao
umjetnica, pa Krleža u nekim usputnim referencijama dotiče upravo tu stranu
njezine aktivnosti. Dmitrija Mereškovskog u prikazu njegove knjige o
Napoleonu naziva naprosto lošim piscem (“Jedna slaba knjiga”, “Hrvatska
revija”,1929, 9) premda znamo da je Mereškovski ipak napisao i boljih
književnih tekstova, i proznih i pjesničkih. A kao mislilac, Mereškovski je za
Krležu prvenstveno protivnik listopadske revolucije, ruski emigrant desno
orijentiran, mistifikator ruskog pitanja, s tezama “o državopravnom uzvisivanju
pravoslavnoteološkog carstva, sa svojim teokratskim i autokratskim idealiziranjem
nacionalističko šovenskog misticizma”. Činjenica da su D.Mereškovski i
Z.Gippius bili još u carističkoj Rusiji protivnici oficijelnog pravoslavlja, da su
zastupali ideje o reformi pravoslavnog kršćanstva, i bili disidenti unutar vlastite
Crkve, kao da je Krleži promakla. Na sličan način, dakle iz ugla osobne
ideološke opredjeljenosti, Krleža je dočekao u Zagrebu još jednog ruskog
emigranta (Mereškovski je boravio u Zagrebu 1928. i 1930.). Kad se, naime,
Nikolaj Rerih, ruski slikar i književnik modernist (poznat već Rusiji početkom
74