Studia SlavicaSavariensia 1999

MEDARIĆ-KOVAČIĆ
Ovaj pak način karakterizacije govori o onom aspektu Čehovljevog djela koji je
aktivistički Krležin program morao negirati usprkos očitim humanističkim
vrijednostima koje to djelo u sebi nosi. I zato su Krležine simpatije na strani
Lunčarskog:
“Lunačarski je stavio svoje sposobnosti za propagandu aktivističkog
knjževnog programa: za buñenje snage i uspavane energije u
sivim provincijalnim mozgovima, za puni životni elan neposrednog
doživljavanja, za radost i životnu afirmaciju protiv usidjeličke muzike u
sutonu, protiv čehovskog plakanja za imaginarnom Moskvom (tom
simboličnom slikom neostvarljivosti sviju naših sitnih, neurasteničnih
čežnja).”(13)
Poznato je kako je Andrejev bio jedan od najpopularnijih autora u razdoblju koje
je prethodilo I svjetskom ratu.(14) Znatan prevodilački interes za Andrejeva
postojao je i u Hrvatskoj, pa su njegova djela prevoñena ubrzo nakon prvog
ruskog izdanja.(15) Danas se zanimljivost Andrejeva tumači prije svega
njegovom anticipatorskom ulogom u odnosu na pojavu ekspresionizma, pa je
moguće da je književni senzibilitet Krleže i hrvatske čitalačke publike bio stoga
prijemčiviji za neke stilske vrijednosti ovog bizarnog talenta (Krleža). Andrejeva
je i Krleža rano počeo čitati. A u zapisima krajem 1917. andrejevskom
doživljaju ruske stvarnosti suprotstavio je nosioce novih, još nerealiziranih
društvenih previranja:
“Melankolični protest bolećivog pesimista, anarhista, očajnika,
koji je posumnjao u svoju vlastitu sreću i u svrhu života uopće, meditacije
osamljenog pojedinca stradalnika, koji se je razočarao u svojim
bližnjima, kletve brodolomca i društvenog odmetnika, to je značio i bio
književni program Leonida Andrejeva, bizarnog talenta, koji je u periodi
oko rusko-japanskog rata značio dominantu ruske scene i novele.”(18)
U eseju O Marcelu Proustu, nastalom nešto ranije (1926.), Krleža je zapadnoevropskoj
književnosti osim ruskih klasika iz 19. stoljeća suprotstavio i modernističke
ruske književnike:
“Trebalo bi usporediti hiljade i hiljade takvih latinskih combrayskih
razgovora o holandeskom sosu, Pascalu ili ananasu sa smerdjakovštinom
luñačkom i neugodnom i s baroknom smerdjakovštinom ruske
literature: Andrejevom i Arcibaševom.”(19)
Mračna slika naše:
“seljačke, zaostale zemlje barbarskog polukolonijalnog balkanskog
stanja”,
kakvu je Krleža ponudio već 1919. hrvatskoj inteligenciji zanesenoj estetikom
moderne, veoma je nalik njegovoj viziji ruske zbilje u paraleli Combray-
Stjepančikovo. Modernističku estetiku smatrao je Krleža i u ruskom književnom
podneblju nakalemljenom, suvišnom, pa je i Bloka nazvao
77