Studia SlavicaSavariensia 1999

VOJVODIĆ
afekata porazno je za komično djelovanje. Čim nešto nanosi bol, dovodi do
nesreće, razočaranja - gotovo je s komičnim efektom, kaže Freud, dok je humor
sredstvo da se ostvari uživanje usprkos neugodnim afektima koji to ometaju.
Time humor zahtijeva najmanje. Sam najviše ističe tzv. Galgenhumor (humor
pod vješalima) kojim se, po njegovu mišljenju, najbolje koristio Mark Twen.
Komika i humor nisu formalno paralelni: komika je stvar predmeta, njegov
kvalitet, a humor je stvar promatrača ili stvaratelja (Hartmann). Na temelju
razlikovanja komičnog i humorističnog, prvenstveno potaknut Lippsovom
diferencijacijom (Komik und Humor), piše Pirandello svoju raspravu Humorizam).
Razlike se uvode i izmeñu duhovitog i komičnog. "Neku riječ", kaže
Bergson, "nazivamo komičnom kada nas navodi da se smijemo onome tko je
izgovara, a duhovitom kada se zbog nje smijemo nekom trećem ili sami sebi"
(Bergson 1987:70). Isti je autor suprotstavio ironiju humoru.
Ovakvih bi se parova još moglo navesti, ali zajedničko je svima da oni nemaju
čvrsto teorijsko uporište i da se vrlo često miješaju.
Drugi problem leži u nemogućnosti definiranja zbog različitih prisupa,
odnosno različitih uglova iz kojih teoretičari, posebno estetičari gledaju na
komično. Najčešće se komično definira prema efektu koji postiže. Većina enciklopedija
i književnih rječnika komično definira na temelju smijeha, dakle emocionalnog
rezultata. Komično je u takvim definicijama pojava ili alogično
proturječje izraženo putem smijeha ili se ocjenjuje prema reakciji smijeha koju
izaziva.Takve definicije nisu slučajne, budući da je još Aristotel govorio kako je
"smiješno neka pogreška ili neka ružnoća koja ne izaziva bol" (Aristotel 1983:
17). Što znači da je prvenstveno definirao smiješno, a ne ono što ga izaziva.
Kant govori da "u svemu što treba izazvati neki živ grohotan smijeh mora se
nalaziti neka besmislica (dakle nešto što se po sebi razumu ne može dopadati)"
(Kant 1975: 215). Posebno je citirana njegova definicija smijeha po kojoj je to
"afekt koji poniče iz iznenadnog preobražaja napregnutog očekivanja u ništa"
(isto). Njegova je definicija preširoka i ne odnosi se samo na komično. Ono što
očekujemo, a pretvara se "u ništa" može biti i razočaranje. Primijetio je to Jean
Paul koji je Kantovu je definiciju nešto proširio i tvrdi da se "smiješno sastoji u
iznenadnom razrješenju očekivanja nečeg ozbiljnog u smiješno ništa" (Jean Paul
1981:128).
Osim smiješnog, autori definiraju i samu pojavu komičnog ili variraju izmeñu ta
dva fenomena, kao na primjer Propp. On bježi od konkretne definicije komičnog,
a zanima ga koliko ima vrsta, odnosno oblika komike i smijeha. No na
žalost, on ne izdvaja oblike komičnog, nego samo oblike smijeha i to uglavnom
prema psihološkoj usmjerenosti. Hegel je definirao fenomen komičnog zahvaljujući
distinkciji izmeñu komičnog i smiješnog. Smiješno je širi pojam i smiješan
može postati svaki kontrast izmeñu suštinskog i njegove pojave, izmeñu
namjere i sredstva. Smiješno je, dakle, proturječnost, dok se kod komičnog mora
129