Studia SlavicaSavariensia 1999

Studia Slavica Savariensia 1999.
nihilizam” (Žmegač 1986:202). I dinamika svevremenosti i bezvremenosti, grafički
naglašena u Ballovoj Lautgedichte (Ball 1985:49-55, DT:32; Žmegač
1986:190) atomiziranim tvorbenim obrascima jezika; i dinamizirana likovnost
Hausmannove “plakatne poezije” (Hausmann 1963) - autodestruktivno se samopokazuju
i svode na nultu semantičku točku. I Harmsov i dadaistički (Dada
1977) izuzetan prodor u senzacionalnu dinamiku autentičnog životnog simultanizma
- transsemiotičkim citatnim pomacima u literarnim i likovnim kolažima
i montažama (fotomontažama i merz-plastikama), stalnim pretapanjima estetskog
i neestetskog (prostora, materijala, predmeta) - do krajnosti problematizira i
destruira i “estetsku” autonomiju umjetnosti i ’izvanestetsku’ autonomiju života.
Avangardnost dadaističkih i Harmsovih palimpsesta izrazito je naglašena i kao
osebujna, intertekstualna polisemantičnost, opstojnost njihove značenjske punine
s redovito impliciranom pozadinom/mimetičkom tradicijom. Intenzivna
multi-asocijativna intertekstualna akivnost karakterizira i autorsku, i recipijentovu
pozi-ciju, osvježtavajući ih istovremeno i činom samosvrgnuča autora i
pojmom koautorskog čitanja (Barthes 1971). Ostvaruje se kao groteskni, apsurdni
simul-tanitet: i bezgranične proizvodnje višeznačnosti, i njezine polemičke
destruktivnosti, i apsurdnog samoosporavanja.
Avangardna strukturna polimorfnost i Harmsovih i dadaističkih palimpsesta
ostvaruje se sintaksom montaæe i kolaža disparatnih, inkompatibilnih fragmenata,
citata (i paracitata) dekontekstiranih iz estetskih i neestetskih struktura.
Smisao svakog citata problematiziran je napetošću koju izaziva njegova dekontekstuacija,
osvijeπtena markantnom energijom intertekstualne asocijativnosti
(jer “citat je cvrčak, kome je svojstveno da nikada ne zašuti”!). U simultanističkoj
polemičkoj sinhronizaciji umjetničkih kanona i civilizacijskih otpadaka sa
smetišta suvremenog velegradskog svagdana - svaki citat izložen je provokativnoj
’citatnoj agresiji’ konteksta do te mjere da producira apsurd vlastita opstojanja.
Apsurd koji nastaje kao rezultat grotesknog ludiranja s naznačenim mogućnostima
polisemantičkih varijacija na intertekstualnoj razini: pojam konvencionalnog
smisla (u okvirima logike, jezične standardne semantike i hermeneutičkog
dekodiranja) svodi se, nakon bezbrojnih aleatoričkih kombinacija iščitavanja
- na besmisao, semantičku nulu. Svaki ga drugi citat u suštini osporava,
’stišava’ dok ne ’zašuti’ do nijanse zajedničkog samonestajanja.
Avangardni palimpsest kao “estetska provokacija” (Flaker 1989) inicira proces
pluralističkog promišljanja i tradicionalnih mimetičkih, i avangardnih amimetičkih,
poetičkih kategorija (estetskog čina, djela i postupka; estetskog prostora
i materijala; autorstva i percepcije).
98