Studia SlavicaSavariensia 1999

Studia Slavica Savariensia 1999.
reći gotovo filozofskog kulta slatke i zbunjene čežnje ujaka Vanje i
čitave galerije čehovskih narikača za nečim, što je već Gian Battista
Vico prozvao non so che.” (8)
Svjetski uspjeh Čehovljevih drama izazvali su i neki drugi aspekti - prije svega
strukturalna novina njegove dramaturgije. Zahtjeve koje je izvoñenje Čehovljevih
drama postavilo pred režisere svakako je u povijesti kazališta najbolje
realiziralo kazalište Stanislavskog i njegovih učenika, obilježivši tako jedno
novo razdoblje u razvoju kazališnih stilova upravo Čehovljevom dramaturgijom.
Već 1922. u Zagrebu je gostovala jedna grupa glumaca MHT-a. Iako je načelno
odbacivao već tada njihov repertoar kao staromodan i malograñanski, Krleža je
istakao u svom članku Otac Augusta Strindberga1924. snažan dojam koji je na
njega ostavila izvedba komada Tri sestre:
“ No pokraj sve te averzije i snobizma lijevo i desno, mislim da
neću nikada dok sam živ - zaboraviti onoga momenta, kada je Knipper-
Čehova palila šibice od nervoze i gasila ih, i smijala se i plakala, divna
žena, smijala se i lomila šibice, dok joj je onaj oficir (Kačalov) govorio o
ljubavi”.(9)
(Čini se, ovi dojmovi nisu ostali bez traga i u dramskom stvaranju samog Krleže.
Trebalo bi u tom pogledu ispitati njegovu dramu Leda, osobito didaskalije i
ženske likove u njihovoj čežnji za drugim, istinitijim i punijim životom).
Sredinom dvadesetih godina, poslije iskustva avangardnog kazališta,
Čehovljevo novatorstvo moglo je biti tek predmet književnopovijesne opservacije,
a Krležin afinitet, kad je birao uzore meñu prošlim modelima evropskog
kazališnog iskustva, nije bio na strani non so che dramatičara (Čehov, Pirandello),
nego - kao što je poznato – Strindberga i Ibsena.
U eseju o Lunčarskom Krleža će potvrditi ovaj svoj stav o Čehovu,
priznajući mu ipak neosporni talent,
“ingenioznu, maupassantovsku snagu.”(10)
Cijelo razdoblje 1882 - 1914. Krleža obilježava upravo Čehovljevim imenom:
“Kao perioda jakobinska, cijela marksistička predratna ruska
perioda 1882 - 1914. ostala je bez svog književnog izražaja. Čehov je
talent, a nije program, a Lunčarski je program, a nije talent takve snage
te bi mogao biti umjetničkim (adekvatnim) formulatorom svoga
programa.”(11)
Potrebu programa, kategorije tako važne za Krležino stvaralaštvo, upravo je
programatski negirao Čehov u svojim napisima. Za Krležu je on pisac književno
djelo kojeg predstavlja
“galeriju ljudi bespomoćnih, slinavih, balavih, plačljivih, dosadnih,
a u glavnom sitnih i zdravih”, “sentimentalno prenemaganje u situacijama
ni po čemu bezizlaznim”, “jalovo rovanje po malograñanskim
slaboćama” (12)
76