Studia SlavicaSavariensia 1999

VOJVODIĆ
drugi, pa treći jer se radi o neposlušnom i teškom konju, muče se, pa im priskače
četvrti, na kraju izvlače običnog drvenog konja na kotačićima. Ova je scena
komična jer je zakonitost izmeñu upotrebe sile i efekta narušen, a krajnja scena
zbiva se neočekivano. Dessoire je i kritizirao ljudsku potrebu za uživanjem u
stalnim iznenañenjima i besmislu, tvrdeći kako komika prireñuje uživanje ali ne
duboku unutarnju radost. Svoj stav on gradi na stalnoj ljudskoj potrebi da bude
ondje gdje se nešto dešava čemu pridodaje općeljudsko uživanje u besmislenim
stvarima, a upravo to je ono što komičnom osigurava najsnažniji odjek.
Suvereno preziranje svake logike (alogičnost iznenañuje) djeluje na većinu ljudi
razveseljavajuće, pa ljudi, bježeći od nužde i zakonitosti, koja vlada u stvarnosti
streme besmislici što se povezuje s vicem, igrom i umjetnošću.
S ovom je tezom u najužoj vezi kontrast. Može se slobodno reći da se
kontrastom najčešće definira komično kao fenomen. "Komičnost se otpočetka
zasniva na proturječnim kontrastima" (Hegel) i dublje je od samog smiješnog
kontrasta. Pirandello takoñer podržava ovu tezu govoreći kako je komično
zapažanje protivnog, dok je osjećanje protivnoga - humoristično. Komično često
koristi oblike transpozicije, tj. prelazak iz visokog u nisko (parodija) ili iz niskog
u visoko (ili prividno visoko što čini ironija). Komično stoga može biti (naravno
u vidu kontrasta) degradacija ili, s druge strane, pretjerivanje. Bergson koji je
postavio temeljnu tezu o komičnom kao automatizmu, podržava i komično kao
oblik suprotstavljanja automatizma individualne navike i društvene konvencionalnosti.
Hartmann koji se bavio komičnim u sklopu slojeva nije zaobišao ni
komični kontrast što je zapravo njegov najjači argument u tzv. komičnom padu.
Efekt komike u, npr. uspjelom vicu, ovisi o veličini "stropoštavanja u ništa" dok
sadržaj može biti vrlo različit. Da se komika temelji na padu s visokog u nisko
primjenljivo je, prema Hartmannovim riječima jedino na književnost. Sam
postavlja pitanje kako se te iste odredbe mogu primijeniti na crtanje budući da
karikaturu gledamo u cjelini, dok rečenicu čitamo sukcesivno. Drugo se njegovo
pitanje odnosi na samu književnost: da li komično svuda počiva na padu u
slojevima predmeta?
Propp se takoñer pozabavio kontrastom kao jednom od bitnijih mogućih
objašnjenja komičnog. U svojem analitičkom pristupu Propp pokazuje kako se
najbolja komika kontrasta uspostavlja u negativnih junaka koji nose pozitivna
imena (daje primjer Gogoljeva negativca, varalice iz Kockara koji se zove
Utešitel'nyj).
Navedene teze o komičnom ne predstavljaju definiranje samoga
fenomena. Da je čvrsto definiranje nemoguće, uvjerili su nas mnogi teoretičari
od Aristotela do naših dana. Okvirne teza nam pomažu kako bismo se lakše
snašli u nizu definicija i popratnih pojmova. Spomenute teze čak nisu ni stavovi,
budući da bi se one mogle proširiti (možda suziti) a ponajviše stoga što su
137