Studia SlavicaSavariensia 1999

Studia Slavica Savariensia 1999.
vanje poante zbog njezina preranog otkrivanja. Poanta jednostavno mora stići u
pravo vrijeme.
Zbog svih ovih problema, nema jedinstvene definicije komičnog. Definicije su,
kao što se vidi iz čitavoga spektra literature o komičnom, vrlo raznolike. Čini se
da nije teško dati okvir za proučavanje ovoga fenomena, nego da je problem
fenomen suziti, dati mu okvire i postaviti ga na konkretno mjesto. Stoga
teoretičari upravo zapinju na pokušajima konkretnih definicija, makar one bile i
okvirne. Gotovo u svima se uviña nepotpunost.
Širina pojma i različiti uglovi promatranja ipak nas ne ograničavaju u toj mjeri
da ne možemo izvući neke pozitivne linije komičnog koje bi mogle predstavljati
teze što ujedinjuju većinu teoretičara.
Prva teza govori kako komično pripada samo ljudima. O ovom se
problemu raspravljalo još u antici. Aristotel je prvi zapazio da je od svih živih
bića jedino čovjeku svojstven smijeh (Aristotel, O duši). On tvrdi kako od
trenutka kada se počne smijati, dijete postaje čovjekom. Treba uzeti u obzir da i
životinje mogu biti u fokusu komične situacije (npr. basna), ali one su komične
zbog svoje sličnosti s ljudima. Svima su nam znani već uvriježeni bajkoviti
tipovi životinja kao glupan magarac, mudra lija, snažan, ali nespretan i priglup
medvjed i sl. Njihova karakterizacija zapravo je ljudska. Na tezi: komično
pripada ljudima ili "ne postoji komično izvan onog što je u pravom smislu
ljudsko", Bergson je započeo gradnju svoje teorije. "Neki pejzaž može biti lijep,
dražestan, uzvišen, beznačajan ili ružan; nikada neće biti komičan. Smijat ćemo
se životinji, ali zato što smo kod nje otkrili neki oblik ljudskog ponašanja ili
ljudski izraz." (Bergson 1987: 10). Propp je potvrdio ovu tezu, ali je osporavao
njeno autorstvo - da priroda nikada ne može biti smiješna, Černiševski je
govorio pedeset godina prije Bergsona!
Druga važna teza je: komično ne izaziva veliku bol niti nanosi veliku
štetu. Prvi je o ovom problemu opet progovorio Aristotel, koji je prvenstveno u
okviru proučavanja komedije definirao smiješno. "Smiješno je neka pogreška ili
neka ružnoća koja ne izaziva bol niti vodi u propast" (A. 1983:17). Hegel se
pridružuje obrani ove teze. On smatra kako nije komično ukoliko neki individuum
poveže svoju subjektivnost s ništavnim sadržajem i bude to nesretniji
ukoliko mu to isto oduzmu. Takvom prikazivanju nedostaje prava jezgra
komike. Znatno komičniji su sitni i ništavni poslovi koji se trebaju opisivati s
puno ozbiljnosti velikih pripremanja, a dotičnom subjektu ništa ne propada.
Propp govori kako se okolina smije kada se ljudima dešavaju male nezgode.
Indikativan je njegov primjer iz Dickensova romana Posmrtni spisi Pickwickova
kluba. Pickwicku se neprestano dogañaju male nezgode. Čak i ono što se isprva
drži velikim (na primjer, Pickwickovo propadanje kroz led kada je klizao)
postaje neznatno (kao što nam je poznato, voda je plitka i glavni se junak nije
našao u smrtnoj opasnosti). Ono što zadire u veliku nepristojnost, takoñer smatra
134