Studia SlavicaSavariensia 1999

Studia Slavica Savariensia 1999.
jednosložan, onda imamo raskorak izmeñu grafema i fonema (usporedi: [mljéko]
— mlijeko, [djéte]/dÇéte — dijete).
U (7) na stranici 351. Ivo Škarić opisuje "šest vrsta odnosa izmeñu fonema i
njihovih glasničkih ostvarenja: ... 3. fonem se ostvaruje glasnikom koji bi u
neasimilacijskom položaju ostvarivao koji drugi fonem (npr. /z/ u [beščega]); ..."
Na sljedećoj, 352. stranici počinje Popis fonema, njihovih razmjernih učestalosti
i položajnih ostvarenja u hrvatskom standardnom govoru, gdje se uopće ne
navode slučajevi tipa vrabac, vrapca, tj. gdje se za zvučnost/bezvučnost i
asimilaciju po mjestu tvorbe navode samo slučajevi na mjestu dodira naglašene i
nenaglašene riječi (uglavnom enklitike). Slučajevi kao otpisati, svadba daju se,
naprimjer, na stranici 348. kao "asimilacijska promjena fonemska" (ali meñu
ostalim, a ne sistematično), iz čega bi trebalo zaključiti da je i paradigmatski
odnos izmeñu [b i p] u vrabac, vrapca — odnos izmeñu fonema /b/ i /p/, tj. da se
na mjestu neutralizacije opozicije u riječi ostvaruje jedino mogući glasnik kao
"tipično ostvarenje", dakle da je u vrabac ostvaren fonem /b/, a u vrapca fonem
/p/, ili da je u svjedodžba ostvaren fonem /Ê/ (a ne /č/), ili da je u iščašiti
ostvaren fonem /š/ (a ne /z/) itd., što upućuje na zaključak da je princip
hrvatskoga pravopisa — u granicama riječi, jer slijedi (fonemske) promjene, i na
mjestu dodira riječi, jer ne slijedi (nefonemske) promjene — fonemski (a na
fonetički).
U ruskoj grafiji
Današnji ruski alfavit (azbuka) ima 33 slova (uključujući i slova "tvrdi znak"/
"jer", "meki znak"/" jer' ").
U suvremenom ruskom jeziku ima (po gledanju većine) 37 suglasničkih fonema
(po gledanju nekih: 35, a po gledanju najmalobrojnijih, meñu kojima je bio i R.
Jakobson: 34).
U suvremenom ruskom jeziku ima (po gledanju većine) 5 samoglasničkih fonema
(po gledanju drugih: 6, a po gledanju trećih, meñu kojima je bio i R. Jakobson:
5 naglašenih i 3 nenaglašena samoglasnička fonema).
Kada je riječ o ruskim šumnim suglasnicima (šumnjacima), treba reći da ih
karakteriziraju dvije pojave: jedna je karakteristična i za hrvatski standardni
jezik: jednačenje (regresivno) po zvučnosti/bezvučnosti susjednih šumnjaka
unutar riječi/oblika riječi, a druga je karakteristična za hrvatski kajkavski
dijalekat: obezvučenje zvučnih na kraju riječi/izričaja. I jedna i druga pozicija
su, dakle, mjesta neutralizacije opozicije.
Kako hrvatska (službena) jezična znanost opisuje prvu pojavu — vidjeli smo:
govori o fonemskoj asimilacijskoj promjeni, a grafija to prati odgovarajućim
grafemom.
Kako se ruski pravopis ponaša u odgovarajućoj prilici?
8