Studia SlavicaSavariensia 1999

VOJVODIĆ
koja je posebno vidljiva u djece i primitivnih ljudi što se smiju pijanima,
bolesnima i sakatima, dok Freud napominje kako se grubim skarednostima
obrazovan čovjek ne smije, on se srami. Ono što je smiješno neobrazovanom,
ruralnom, često primitivnom čovjeku nije smiješno obrazovanom čovjeku višeg
socijalnog statusa.
Sama struktura i priroda komičnog vremenski se ograničava. Komično (a za ovu
prigodu najbolji je primjer vic) stremi poanti. Poanta se ne može proizvoljno
odlagati. Ako prekoračimo vrijeme iščekivanja poante komika se rasplinjuje, a
jednom postignut učinak ne može se ponavljati 5 . Stoga su komične teme uvijek
kratke. Ako postoje u romanu, ili nekoj duljoj pripovijednoj ili dramskoj formi
one sadrže nešto anegdotsko. Komični se učinak ne smije produžavati, ali s
druge strane, čitava knjiga ne može sadržavati same komične elemente jer se
time postiže zamor čime dokidamo željeni učinak. Izvrstan je primjer ovoj tezi
dao Nabokov u svojoj monografiji o Gogolju (V. Nabokov, 1983) napominjući
kako klaun koji se pojavljuje na sceni u odijelu sa šljokicama nije tako smiješan
kao klaun u pogrebničkim prugastim hlačama. Pretjerano nagomilavanje
komičnih elemenata dovodi do zamora, ili nas ostavlja ravnodušnima, što je
najveći neprijatelj komičnog. Ono je puno efektnije kada je iznenadno i kratko,
te kada se krije iza ozbiljnosti, dakle u "pogrebničkim prugastim hlačama".
Ograničenost komičnog vidljiva je i u invektivi. Invektivna, odnosno napadačka
komika brzo se iscrpljuje ako je pretjerana. Napadanje, ismijavanje, magarčenje
(rus. oduračivanie) na kojima se uglavnom temelji tzv. životna, dakle vanknjiževna
komika u svojoj se pretjeranosti može pretvoriti u neodobravanje i
direktno osobno vrijeñanje. Ismijavati možemo neku pogrešku, ružnoću,
duševnu inferiornost ali do granice izazivanja boli (v. Aristotel). Vremenski ili
dubinski pretjerana invektiva može imati porazan efekt čime šala prestaje. Ovaj
granični fenomen komičnog koji vuče korijene još od Aristotela, duboko je
etički ukorijenjen.
Ograničavajući element komičnog je i banalnost. "Vrlo lako možemo prijeći iz
dirljivog ili bolnog u banalno -, ali nigde nije opasnost tako velika kao kod
komičnog" (Hartmann 1979: 516). Do banalnosti dolazi ukoliko smo preskočili
poantu ili pak ako samo zaoštrenje kontrasta nije dovljno jako. To je viljivo u
ponavljanju dobroga vica čiji je efekt istorošen, pa oštri kontrast koji se nameće
kao poanta zbog ranijeg prepoznavanja gubi učinak smiješnoga, a kao suprotnost
može nastati nešto sladunjavo i banalno. S tim je povezano i ranije upropašta-
5 Hartman je napravio distinkciju izmeñu komične i ostale književnosti. Svugdje, naveo
je, postoje peripetije, u svakoj drami, romanu, najčešće u epovima. Ovo zadržavanje
radnje predstavlja nešto poizitivno, samo kod komičnog stvar stoji drugačije: u
komičnom ne smijemo prekoračiti pripremnu napetost, jer i najneznatnije prekoračenje,
čak i jedna suvišna riječ slabi, odnosno ubija komični efekt.
133