Englesko hrvatski enciklopedijski rječnik istraživanja i ... - Ina

polymer fl ood (fl ooding)
izduljeni oblik i uvijaju se. Drugi oblik, uz adsorpciju,
retencije polimera v. polymer adsorption, polymer
retention.
polymer fl ood (fl ooding) – istiskivanje nafte polimerom
(otopinom polimera), polimerno zavodnjavanje.
Metoda povećanja iscrpka nafte tzv. kemijskim zavodnjavanjem
(kemijska EOR-metoda) dodavanjem
polimera vodi za injektiranje. U procesima polimernog
zavodnjavanja se rabe dva tipa polimera – poliakrilamidi
(polyacrylamides) i polisaharidi (polysaccharides).
U naftnim ležištima katkada postoje uvjeti
koji umanjuju efi kasnost običnog (konvencionalnog)
zavodnjavanja (waterfl ood) – područja ležišta
s pukotinama ili visokom permeabilnošću u kojima
dolazi do kanalnog strujanja injektirane vode i mimoilaženja
nafte. U ležištima s težom ili viskoznijom
naftom injektirana voda je pokretljivija zbog otpora
nafte strujanju. Radi sprječavanja mimoilaženja nafte,
injektiranoj vodi se poveća viskoznost dodavanjem
polimera, čime se poboljša koefi cijent pokretljivosti
fl uida (omjer pokretljivosti istiskivajuće otopine
polimera i istiskivane slojne nafe) i na taj način
reducira strujanje otopine polimera kroz propusnije
dijelove ležišta i omogući njeno strujanje kroz veći
dio ležišta i istiskivanje većeg volumena nafte. Polimernim
zavodnjavanjem se praktično ne smanjuje
zasićenje ležišta rezidualnom naftom, jer taj proces
ne djeluje na postojeće kapilarne sile i međufazne
napetosti u ležištu (ne utječe na koefi cijent istiskivanja
nafte). Veći iscrpak nafte polimernim zavodnjavanjem
u odnosu na obično zavodnjavanje se
ostvaruje zahvaljujući povećanju površinskog i vertikalnog
koefi cijenta obuhvata ležišta, smanjenju (poboljšanju)
koefi cijenta pokretljivosti sustava fl uida
(injektirana voda s otopljenim polimerom – slojna
nafta), usmjeravanju injektirane vode u veći (manje
propusni) dio ležišta redukcijom strujanja u propusnijem
dijelu.
Tehnologija polimernog zavodnjavanja se obično sastoji
od nekoliko faza: (a) kondicioniranje ležišta njegovim
predispiranjem obrokom slatke vode (vode
niskog saliniteta) kako bi se spriječio neposredni
kontakt otopine polimera sa slanom slojnom vodom
(salinitet smanjuje viskoznost otopine); (b) injektiranje
obroka otopine polimera (koncentracije od 300
do 2.000 ppm); (c) injektiranje puferskog obroka slatke
vode (vode niskog saliniteta) za zaštitu otopine
polimera od zagađivanja završnom potiskivajućom
vodom; (d) kontinuirano injektiranje potiskivajuće
vode do kraja procesa. Prednost metode polimernog
zavodnjavanja su sposobnost polimera da poveća
viskoznost vode s relativno niskom koncentracijom
(od 250 do 1.500 ppm), snizi proizvodni vodo-naftni
faktor i da ne zahtijeva velika ulaganja u dopunsku
površinsku opremu (s obzirom na postojeću opremu
za konvencionalno zavodnjavanje na polju, treba
dodati samo uređaje za miješanje i fi ltriranje otopine
polimera). Osim toga, polimeri nisu korozivni niti
otrovni. Nedostatak metode je razgradljivost polimera
(mehanička, kemijska, bakterijska), a otopini
polisaharida treba dodati još i baktericide. Sinonim:
polymer waterfl ood, v. polymers.
polymer gelation – formiranje polimernog gela. Vezivanje
molekula polimera u strukturu gela dodavanjem
kemijskih agensa za umrežavanje (na primjer,
642
polymers
trovalentnih kationa kroma ili aluminija ili organskih
umreživača). Na stvaranju polimernog gela se baziraju
procesi modifi kacije permeabilnosti ležišne
stijene. Struktura polimernog gela u tim procesima
se može formirati na površini ili u samom ležištu; v.
in-situ permeability modifi cation.
polymer mobility buff er – otopina polimera za regulaciju
pokretljivosti. Vodena otopina polimera koja se
injektira u naftno ležište za potiskivanje micelarne
otopine umjesto vode (budući da između micelarne
otopine i istiskivajuće vode koefi cijent pokretljivosti
nije povoljan) u procesu micelarno-polimernog
zavodnjavanja (kemijska metoda povećanja iscrpka
nafte/EOR-metoda). Rabe se poliakrilamidi i polisaharidi.
Koncentracija polimera je obično od 250 do
2500 ppm, ali se često radi uštede stupnjevito smanjuje
od početne koncentracije do čiste vode na kraju
injektiranja. Volumen obroka otopine za regulaciju
pokretljivosti može doseći i 100% pornog volumena
(PV) ležišta; v. micellar-polymer fl ood.
polymer mud – polimerna isplaka, v. polymer drilling
mud.
polymer retention – retencija polimera. Gubitak polimera
u procesima kemijskih zavodnjavanja naftnih
ležišta (metode povećanja iscrpka nafte/EOR-metode)
usljed adsorpcije na površini porozne ležišne stijene
i mehaničke blokade molekula polimera u porama.
Retencija polimera u EOR-procesima je trenutna
i praktično nepovratna (samo mala količina polimera
se može ukloniti s površine stijene daljnjim injektiranjem
vode). Kvantitativno određivanje retencije
se mora napraviti eksperimentalnim mjerenjima; v.
polymer adsorption, polymer entrapment.
polymers – polimeri. Materijali građeni od niza pojedinačnih
molekula – monomera. U procesima povećanja
iscrpka nafte (EOR-procesi) polimer je svaki
materijal velike molarne mase (od nekoliko tisuća do
nekoliko milijuna) koji se dodaje vodi radi povećanja
njene viskoznosti. Polimeri su, prema tome, agensi
za regulaciju koefi cijenta pokretljivosti sustava injektirana
voda – slojna nafta (na jediničnu vrijednost ili
manju), odnosno za poboljšavanje volumetrijskog
koefi cijenta obuhvata ležišta (čime se postiže veći
iscrpak nafte) i agensi za redukciju permeabilnosti
ležišne stijene za vodu. Svojstvo koje čini polimere
korisnim za primjenu u EOR-procesima omogućilo je
spoznaju da već mala koncentracija polimera u vodenoj
otopini (od nekoliko stotina do nekoliko tisuća
ppm) znatno povećava njenu viskoznost. Polimeri
također moraju ostati stabilni pri uvjetima danog
ležišta tijekom očekivanog boravljenja u njemu. U
pogonskoj primjeni EOR-metoda najviše se rabe dva
tipa polimera – poliakrilamidi i polisaharidi; v. polyacrylamides,
polysaccharides. U tehnologiji bušenja i
bušaćih isplaka polimeri se primjenjuju kao aditivi
za povećavanje viskoznosti isplake uz istovremeno
zadržavanje njene relativne gustoće i ukupnog sadržaja
čvrstih čestica na niskom nivou. Postoje tri
skupine polimera za regulaciju viskoznosti isplake
– (a) polimeri koji zgušnjavaju isplaku djelovanjem
na čestice gline (skupljaju čestice gline, također i nepoželjne
čestice, koje se zatim mogu lakše ukloniti
iz isplake; (b) polimeri koji su po svojoj prirodi koloidni
i u biti su nadomjestak za bentonit (natrijska
karboksimetil celuloza, škrob, smole), i (c) polimeri