Militantne Crkve i Države

Militantne Crkve i Države
Oni koji su uporno zatvorili oči pred svjetlošću i odlučili da se ne daju osvjedočiti
istinom bili su razjareni Luterovim riječima. Kad je Luter prestao govoriti, govornik
državnog sabora je gnjevno rekao: „Vi niste odgovorili na postavljeno pitanje... Od vas se
traži da date jasan i određen odgovor... Hoćete li da se odreknete ili ne? {VB 133.4}
Reformator je odgovorio: „Pošto vaše Veličanstvo traži od mene jasan, jednostavan i
određen odgovor, ja vam ga dajem, a to je: ne mogu potčini ti svoju vjeru ni papi ni saboru,
jer je jasno kao dan da su oni često padali u zablude i jedni drugima protivrječili. Ako me
dakle ne uvjere dokazima Svetog pisma i jasnim razlozima, ako me ne osvjedoče istim
mjestima koja sam citirao, i ako na taj način ne potčine moju savjest Božjoj Riječi, ja se ne
mogu i ne želim ničega odreći, jer je opasno za kršćanina da govori protiv svoje savjesti.
Ovo je moje stanovište, i ne mogu drukčije, neka mi Bog pomogne! Amen!” {VB 133.5}
Tako je ovaj pravedni čovjek stajao na sigurnom temelju Božje Riječi. Nebeska svjetlost
obasjavala je njegovo lice. Njegovu veličinu i čistotu njegova karaktera, mir i radost koji su
izvirali iz njegova srca svi su jasno vidjeli kad je otkrivao sile zabluda i svjedočio u prilog
vjere koja pobjeđuje svijet. {VB 134.1}
Cio sabor je od iznenađenja za trenutak zanijemio. Prilikom svog prvog odgovora pred
saborom Luter je govorio tiho, smjernim i gotovo pokornim glasom. Rimokatolici su to
smatrali dokazom da se njegova hrabrost počela kolebati. Njegovu molbu za odlaganje
rasprave smatrali su predznakom njegovog odricanja. Sam car, posmatrajući Luterov pognut
stas, njegovo smjerno držanje i njegovo jednostavno odijelo, rekao je upola prezirno: „Taj
monah me neće nikad učiniti heretikom.” Ali Luterova hrabrost i odlučnost, kao i snaga i
jasnoća njegovog dokazivanja, izazvala je kod svih stranaka divljenje. Car je zadivljen
uzviknuo: „Ovaj monah govori sa neustrašivim srcem i sa nepokolebljivom hrabrošću,”
Mnogi njemački knezovi gledali su s ponosom i zadovoljstvom na tog predstavnika
njihovog naroda. {VB 134.2}
Prijatelji Rima bili su poraženi; njihova stvar bila je u vrlo nepovoljnoj svjetlosti. Oni su
nastojali da zadrže svoju vlast ne dokazima Svetoga pisma, nago prijetnjama, tim
uobičajenim argumentima Rima. Govornik državnog sabora rekao je: „Ako se ne odrekneš,
car i država vidjet će šta treba da učine s tvrdoglavim heretikom.” {VB 134.3}
Luterovi prijatelji, koji su s velikom radošću slušali njegovu plemenitu odbranu, zadrhtali
su na ove riječi: ali Reformator je mirno rekao: „Bog neka mi bude pomoćnik, jer se ja ne
mogu ničega odreći.”87 {VB 134.4}
Naređeno mu ie da izađe iz sabora dok knezovi budu vijećali. Osjećalo se da je nastupio
odlučan čas. Luterovo uporno odbijanje da ništa ne porekne moglo* bi utjecati na tok
crkvsne historije kroz sve buduće vjekove. Stoga su odlučili da mu dadu još jednom priliku
da se odrekne. Posljednji put bio je doveden pred sabor. Opet mu je postavljeno pitanje da li
želi da se odrekne svoje nauke. On je odgovorio: „Nemam, drugo da odgovorim nego što
93