Militantne Crkve i Države

Militantne Crkve i Države
život. Nije se sustezao ni od kakve žrtve u želji da postigne onu čistotu srca koja bi ga
osposobila da postane ugo,dan Bogu. Kasnije je pisao slijedeće: „Ja sam doista bio pobožan
redovnik, ispunjavao sam pravila svoga reda sa tolikom strogošću da mogu reći: ako je
ikada neki redovnik mogao dobiti nebo svojim djelima, onda bih sigurno ja na to imao
pravo... Da sam nastavio malo duže, moja mučenja bi me odvela u smrt.” Posljedica
njegovog isposništva i mučenja bila je ta da je izgubio snagu i razbolio se od grčeva, od
kojih se nikad više nije sasvim oporavio. Usprkos svih njegovih napora, njegova napaćena
duša nije našla olakšanja. Konačno je njime zavladalo očajanje. {VB 103.1}
Kada se Lutera činilo da je sve izdubljeno, Bog mu je poklonio jednog prijatelja i
pomoćnika. Pobožni Štaupic (Staupitz) rasvijetlio je Luterovom umu Božju Riječ i
savjetovao ga da odvrati svoj pogled od samoga sebe, da prekine sa razmišljanjem o
beskonačnoj kazni zbog gaženja Božjeg zakona i da gleda na Isusa, svoga Spasitelja, koji
oprašta grijehe. „Umjesto da mučiš sebe zbog svojih grijeha, baci se u Spasiteljev naručje.
Uzdaj se u njega, u njegovu pravdu i u otkupljenje kroz njegovu smrt... Slušaj Božjeg Sina.
On je postao čovjek da bi te osvjedočio o božanskoj milosti. Ljubi Onoga koji je prvi tebe
ljubio!”43 Tako je govorio ovaj vjesnik milosti. Njegove riječi učinile su na Lutera dubok
utisak. Poslije dugih borbi protiv ukorijenjenih zabluda bio je napokon kadar da razumije
istinu, i mir je zavladao u njegovoj uznemirenoj duši. {VB 103.2}
Luter je bio posvećen za svećenika i pozvan iz samostana da zauzme katedru profesora
na Vitenberškom univerzitetu. Tu se posvetio proučavanju Svetog pisma na izvornim
jezicima. Počeo je držati predavanja o Bibliji i oduševljenim slušaocima tumačio je Psalme,
Evanđelja i Poslanice. Štaupic, njegov prijatelj i starješina samostana, savjetovao ga je da
stupi na propovjedaonicu i da pripovijeda Božju riječ. Luter je oklijevao, smatrajući se
nedostojnim da propovijeda Božju riječ u Kristovo ime. Tek poslije dužeg opiranja popustio
je molbama svoga prijatelja i pristao na to. On je bio već vješt u poznavanju Pisma, i Božja
milost počivala je na njemu. Njegova rječitost oduševljavala je slušaoce; jasnoća i moć
kojom je iznosio istinu uvjeravala je njihov razum, a njegova pobožnost osvojila je njihova
srca. {VB 103.3}
Luter je još uvijek bio odan sin papske crkve i ni]e ni pomišljao da će ikada biti što
drugo. Božje proviđenje pružilo mu je priliku da posjeti Rim. Putovao je pješke, a na putu je
noćivao po samostanima. Stigavši u jedan talijanski samostan, začudio se bogatstvu, sjaju i
raskoši koju je tamo vidio. Snabdjeveni kneževskim prihodima, redovnici su živjeli u
sjajnim stanovima, oblačili su se u najskupocjenije i najdragocjenije haljine i hranili su se sa
raskošnog stola. Luter je sa bolnom zabrinutošću upoređivao ove prizore sa svojim životom
samoodricanja i napornog rada. To što je vidio zbunilo ga je. {VB 104.1}
Napokon je u daljini ugledao grad na sedam brežuljaka. Duboko dirnut, bacio se na
zemlju i uzviknuo je: „Pozdravljam te, sveti Rime!” Ušao je u grad, posjećivao je sve crkve,
slušao je čudnovate priče, koje su ponavljali svećenici i redovnici, i obavljao je sve
71