Militantne Crkve i Države

Militantne Crkve i Države
revnosti i utjecaja na dvoru biti budući reformator svoje zemlje. Teodor Bez veli: „Berken bi
bio drugi Luter da je u Fransoa I našao drugog izbornog kneza.” „On ie gori od Lutera”,
vikale su papine pristalice!. I, zaista, on je bio papinim pristalicama u Francuskoj opasniji
od Lutera. Oni su ga bacili u zatvor kao krivovjerca, ali kralj ga je oslobodio. Borba je
trajala godinama. Fransoa I se kolebao između Rima i reformacije; čas je štitio a čas opet
ograničavao nerazumnu revnost redovnika. Tri puta su papske vlasti zatvarale Berkena, i tri
puta ga je kralj oslobodio, jer je bio zadivljen njegovim plemenitim karakterom i
genijalnošću, te je odbio da ga preda na milost i nemilost crkvenih vođa. {VB 179.1}
Mnogo puta je Berken bio upozoren na opasnost koja mu je prijetila u Francuskoj, i
prijatelji su ga savjetovali da slijedi primjer onih koji su našli sigurnost u dobrovoljnom
izagnanstvu. Plašljivi i nestalni Erazmo, kome je pored sve sjane učenosti nedostajala ona
moralna moć koja život i čast potčinjava istini, pisao je Berkenu: „Traži da te pošalju kao
poslanika u neku stranu zemlju; putuj u Njemačku. Ti poznaješ Bedu i njemu slične; on je
neman sa tisuću glava, koja baca svoj’ otrov na sve strane. Tvojih neprijatelja ima legion.
Kad bi tvoje djelo bilo čak bolje od Isusovog, oni te ne bi pustili dok te ne bi ubili. Ne uzdaj
se mnogo u kralievu zaštitu. U svakom slučaju ne ubrajaj me među papske teologe, jer bi to
izlagalo opasnosti moj dobar glas.”163 {VB 179.2}
Sto su se više opasnosti gomilale, to se više povećavala Berkenova revnost. Nije htio da
prihvati politiku opreznosti, koju mu je savjetovao Erazmo, već se odlučio na još smjelije
djelo. Ne samo da je branio istinu već je napadao zablude. Optužbu zbog krivovjerstva. koju
su papine pristalice podigle protiv njega, okrenuo je protiv njih. Njegovi najuporniji i
najogorčeniji neprijatelji bili su teolozi i monasi teološkog fakulteta Pariškog univerziteta,
jednog od najvećih crkvenih autoriteta kako u gradu tako i u državi. Berken je iz spisa tih
teologa izvadio dvanaest rečenica koje je javno proglasio „protivnima Bibliji i, prema tome,
heretičkim”; obratio se na kralja sa molbom da bude sudac u ovoj raspravi.” {VB 179.3}
Kralj koji nije bio protivan tome da vođe suprotnih stranaka ogledaju svoju snagu i svoju
moć rasuđivanja i, sretan što će moći poniziti oholost i nadmenost monaha, zapovjedio je
pristalicama Rima da brane svoju stvar sa Biblijom. Ali ovi su znali da će im to oružje malo
koristiti; tamnice, mučenja i lomače — to je bilo oružje kojim su znali bolje rukovati.
Situacija se promijenila; izgledalo* im je da se nalaze na rubu jame koji su iskopali za
Berkena, Zbunjeni i zaprepašteni, oni su tražili izlaz iz tog položaja. {VB 180.1}
„Upravo u to vrijeme nađen je na uglu jedne ulice osakaćen kip Djevice Marije. U gradu
je zavladalo veliko uzbuđenje. Mnoštvo ljudi dotrčalo je na to mjesto, dajući izraza svojoj
žalosti i negodovanju. I kralj je bio duboko dirnut. Sada se pružila prilika koju su monasi
mogli da iskoriste, i oni to nisu propustili. „Ovo su posljedice Berkenovog učenja”, vikali su
oni. Zbog zavjere luterana svemu prijeti propast; sve će biti uništeno: religija, zakon i sam
prijesto.” {VB 180.2}
128