Militantne Crkve i Države

Militantne Crkve i Države
Odmah je narodni sabor izabrao jednu komisiju koja je trebala da sastavi listu svih
papskih poreza, koji su tako teško pritiskivali njemački narod. Ova lista sadržavala je sto i
jednu tačku, i podnijeta je caru sa molbom da poduzme potrebne korake da se te zloupotrebe
ukinu. „Kolike duše su izgubljene!” rekli su članovi komisije. „Kakva pljačkanja,
iznuđivanja i podmićivanja se dešavaju zbog toga što ih dozvoljava vrhovna glava
kršćanstva. Naša je dužnost da stanemo na put propasti i sramoti našeg naroda. U tu svrhu
molimo vas najpokornije da odredite opću reformu i da je preuzmete i sprovedete.”72 {VB
125.1}
Sabor je sada zatražio da se dovede reformator. Usprkos molbi, protestu i prijetnjama
Aleanđera, papskog delegata, car je napokon pristao, i Luter je pozvan da dođe pred sabor.
Sa pozivom mu je predano i pismo kojim mu se garantira siguran povratak. Poziv mu je
odnio u Vitenberg jedan glasnik kome je bilo naređeno da prati Lutera do Vormsa. {VB
125.2}
Luterovi prijatelji su se uplašili i ražalostili. Poznavajući predrasude i mržnju prema
njemu, bojali su se da neće poštovati garantno pismo i molili su ga da svoj život ne’ izlaže
sigurnoj opasnosti. On im je odgovorio: „Papske pristalice ne žele moj dolazak u Vorms,
nego moju osudu i smrt. Ništa za to! Ne molite se za mene, nego za Božju Riječ... Krist će
mi dati svoga Duha da pobijedim propovjednike zabluda. Ja sam ih prezirao u svome životu,
i pobijedit ću ih svojom smrću. Njihov je cilj u Vormsu da me primoraju da se odreknem;
evo kakvo će biti moje odricanje: Prije sam rekao da je papa Kristov namjesnik, a sada
kažem da je protivnik Gospoda i apostol đavola.”73 {VB 125.3}
Luter nije smio da sam putuje na ovom opasnom putu. Osim carskog poslanika, njegova
tri najbolja prijatelja odlučila su da ga prate. Melanhton je toplo molio da im se pridruži.
Njegovo srce bilo je vezano s Luterovim, i on je želio da ga prati, ako je potrebno, bilo u
tamnicu ili u smrt. Ali njegovoj molbi nije bilo udovoljeno. U slučaju da Luter pogine,
njegov mladi suradnik trebao je da nosi teret reformacije. Opraštan ući se sa Melanhtonom,
reformator je rekao: „Ako se ne vratim, i ako< me moji neprijatelji ubiju, nastavi da
propovijedaš i stoj čvrsto u istini. Radi mjesto mene... Ako ti živiš, moja smrt neće značiti
veliki gubitak.”74 Studenti i građani koji su se sakupili da prisustvuju Luterovom odlasku,
bili su duboko potreseni. Mnogi čija su srca bila dirnuta evanđeljem, pozdravili su se s
njime plačući. Tako su reformator i njegovi pratioci napustili Vitenberg. {VB 125.4}
Na putu su se osvjedočili da je narod potišten zbog rđavih slutnji. U nekim gradovima
nisu im ukazivane nikakve počasti. U jednom hotelu gdje su prenoćili, jedan svećenik,
Luterov prijatelj, izrazio je svoju bojazan za reformatora, pokazujući na sliku Savonarole,
talijanskog reformatora, koji je bio pogubljen zbog svoje vjere. Drugog dana saznalo se da
su Luterovi spisi osuđeni u Vormsu. Carski poslanici raznosili su carski ukaz i pozivali
narod da preda vlastima zabranjene knjige. Luterov pratilac, bojeći se za njegovu sigurnost
u saboru, i misleći da se on pokolebao u svojoj odluci, upitao ga je „da li još uvijek želi da
87