Militantne Crkve i Države

Militantne Crkve i Države
svome Autoru, postala „kamenom spoticanja i stijenom sablazni” za one koji se smatraju
Božjim narodom? Sam Gospod je svojim učenicima dao obećanje: „Kad odem i pripravim
vam mjesto, opet ću doći, i uzet ću vas k sebi da i vi budete gdje sam ja.” Ivan 14, 3.
Spasitelj, pun saučešća, predvidio je brigu i žalost svojih učenika, te je zato poslao anđele da
ih tješe uvjeravanjem da će opet lično doći kao što je otišao na nebo. Kada su učenici na dan
uznesenja stajali i pažljivo gledali u nebo da bi uhvatili još posljednji pogled onoga koga su
ljubili, njihovu pažnju privukle su riječi: „Ljudi Galilejci, što stojite i gledate na nebo? Ovaj
Isus koji se uze između vas, doći će na isti način kao što vidjeste da ide na nebo.” Ova je
vijest opet oživjela njihovu nadu. Učenici su se „vratili u Jeruzalem s velikom radošću i bili
su stalno u hramu hvaleći i blagosiljajući Boga”. Djela 1,11; Luka 24, 52. 53. Nisu se
radovali zbog toga što ih je Isus ostavio i što su se sada morali boriti s teškoćama i kušnjama
svijeta, već su se radovali riječima anđela da će Isus opet doći. {VB 278.3}
Objavljivanje vijesti o Kristovom dolasku trebalo bi i danas da bude uzrok velike radosti
kao što je bila onda kada su je anđeli objavili pastirima Betlehema. Oni koji stvarno ljube
Spasitelja mogu samo sa radošću da pozdrave ovu vijest osnovanu na Božjoj Riječi: da će
Onaj koji je središte njihove nade u vječni život opet doći — ne da bude prezren i odbačen,
kao prilikom svoga prvog dolaska, već u sili i slavi, da svoj na,rod izbavi. Oni koji ne ljube
Spasitelja ne žele da on dođe; i ne može biti jasnijeg dokaza da su crkve otpale od Boga
nego što su ogorčenje i neprijateljstvo koje je kod njih izazvala ova nebeska vijest. {VB
279.1}
Oni koji su prihvatili vijest o drugom Kristovom dolasku shvatili su da je neophodno
potrebno da se pokaju i ponize pred Bogom. Mnogi su se dugo kolebali između Krista i
svijeta, ali sada su osjetili da je došlo vrijeme da zauzmu čvrsti stav. „Sve što se odnosilo na
vječnost dobilo je za njih neobičnu važnost. Nebo im se približilo, i oni su se osjećali krivi
pred Bogom.” Kršćani su se probudili na novi duhovni život. Shvatili su da je vrijeme
kratko, i da treba da čine što brže ono što su dužni da čine za svoje bližnje. Zemaljske
planove su napustili, i izgledalo im je kao da se pred njima otvorila vječnost; ono što se
odnosilo na vječno blaženstvo ili vječnu smrt, potisnulo je sva pitanja prolazne vrijednosti.
Božji Duh počivao je na njima i davao naročitu silu ozbiljnom pozivu koji su upućivali braći
i grešnicima da se priprave za Božji dan. Tiho svjedočanstvo njihovog svakodnevnog života
bilo je stalni ukor na izgled pobožnim i neposvećenim članovima crkve, koji su željeli da ne
budu ometani u svojim zabavama i zadovoljstvima, u potjeri za sticanjem novca i težnji za
svjetskim častima. Odatle je poteklo neprijateljstvo i otpor protiv istine o ponovnom
Kristovom dolasku i njenim vjesnicima. {VB 279.2}
Pošto su vidjeli da su dokazi osnovani na proročkim vremenskim odsjecima neoborivi,
protivnici su svojim pristalicama savjetovali da odustanu cd proučavanja ovog predmeta,
tvrdeći da su proročanstva zapečaćena. Tako su protestanti pošli stopama rimokatolika. Dok
je papska crkva zbranjivala vjernicima čitanje Biblije, protestantska crkva je tvrdila da se
204