Militantne Crkve i Države

Militantne Crkve i Države
Berken je bio ponovo uhvaćen. Kako je kralj bio otputovao iz Pariza, monasi su mogli da
rade po svojoj volji. Reformator je bio saslušan i osuđen na smrt i, u strahu da se kralj ne bi
opet umiješao da ga spasi, osuda je bila izvršena istoga dana kada je bila i izrečena. U podne
je Berken bio izveden na gubilište. Veliko mnoštvo svijeta se sakupilo da prisustvuje
njegovom pogubljenju. Mnogi su sa čuđenjem i užasom primijetili da je žrtva izabrana
između najplemenitijih i najuglednijih ljudi Francuske. Na mnogim licima čitalo se
zgražavanje, negodovanje, prijezir i mržnja; ali na jednom licu nije bilo ni jedne sjenke.
Mučenikove misli bile su daleko od ovog uzbudljivog prizora; on je bio svjestan Božje
prisutnosti. Nije obraćao pažnju na strašna kola na kojima je sjedio, niti na namrgođena lica
svojih progonitelja, ni na užasnu smrt kojoj je išao u susret. Uz njega je bio Onaj koji živi, a
koji je bio mrtav; koji živi od vijeka do vijeka, i koji ima ključeve od pakla i smrti. {VB
180.3}
Berkenovo lice se sjalo nebeskim sjajem i mirom. Obukao je svoje najljepše odijelo:
„plašt od baršuna, prsluk od atlasa i damasta, i hlače cd zlatne tkanine.”164 Bio je gotov da
svoju vjeru posvjedoči u prisutnosti Cara nad carevima i cijelog svemira, i zato nijedan znak
žalosti nije smio da pomuti njegovu radost. {VB 181.1}
Kada se povorka polagano kretala ulicama punim svijeta, ljudi su se čudili nepomućenom
miru i radosnom trijumfu njegovog pogleda i držanja. „On izgleda kao onaj koji stoji u
hramu i razmišlja o svetim stvarima”, govorili su oni.165 {VB 181.2}
Na lomači je Berken pokušao da uputi nekoliko riječi narodu, ali monasi, bojeći se
posljedica, počeli su da viču, a vojnici su počeli tako da zvekeću oružjem da je njihov
zveket zaglušio mučenikov glas. Tako je 1529. godine Sorbona, najviši kulturni i crkveni
autoritet, „dala narodu iz godine 1793. rđav primjer, ugušivši na gubilištu svete riječi
umirućeg.”166 {VB 181.3}
Berken je bio zadavljen, i njegovo tijelo spaljeno. Vijest o njegovoj smrti izazvala je
veliku žalost među prijateljima reformacije u cijeloj Francuskoj. Ali njegov primjer nije bio
uzaludan. „I mi smo gotovi”, govorili su svjedoci istine, „radosno ići u smrt, upirući svoj
pogled na budući život.”167 {VB 181.4}
Za vrijeme progonstva u Mou, učiteljima reformirane vjere bilo je uskraćeno pravo da
propovijedaju, te su bili primorani da otputuju u druga polja. Lefevr je otputovao u
Njemačku. Farel se vratio u svoje rodno mjesto u istočnom dijelu Francuske; propovijedao
je riječ Božju u Gapu i u njegovoj okolini, gdje je proveo svoje djetinjstvo. I ovdje je stigla
vijest o onome što se dogodilo u Mou. Istina koju je reformator počeo propovijedati
neustrašivom revnošću, našla je svoje slušaoce. Ali, uskoro su ga gradske vlasti ustale da ga
ušutkaju, i Farel je bio prognat iz grada. Pošto nije mogao više raditi javno, putovao je preko
polja i sela i propovijedao riječ Božju po privatnim domovima i na udaljenim livadama. Ako
mu je i ovdje prijetila opasnost, šume, pećine i strme stijene, koje je tako dobro poznavao iz
svoje mladosti, pružale su mu utočište. Bog ga je spremao za još veća iskušenja. „Nevolje,
129