Militantne Crkve i Države

Militantne Crkve i Države
revni branilac nedjelje, koji je krajem dvanaestog vijeka posjetio crkve u Engleskoj naišao je
na otpor kod vjernih svjedoka istine. Njegov je trud bio bezuspješan, te je za neko vrijeme
napustio Englesku da bi pronašao neki bolji dokaz kojim bi potkrijepio svoje učenje. Kad se
vratio, imao je ono što mu je bilo potrebno. Sada je u svome radu imao veći uspjeh, jer je
donio sa sobom svitak papira za koji je tvrdio da je pao s neba, a koji je sadržavao željene
propise u pogledu svetkovanja nedjelje kao i strašne prijetnje upućene nepokornima. Ovaj
„dragocjeni” spis — isto tako bijedni falsifikat kao i sama ustanova koju je podupirao, —
tvrdilo se da je pao s neba i da je bio nađen u Jeruzalemu, na oltaru svetoga Simeuna, na
Golgoti. U stvari, papska palata u Rimu bila je mjesto odakle je on proizašao. Da bi se
povećala snaga i uspjeh crkve, papska hijerarhija je u sva vremena smatrala dozvoljenim da
se služi lažima i prijevarama. {VB 467.2}
Ovaj spis zabranjuje svaki rad od devetoga sata, tj. od tri sata u subotu poslije podne, pa
sve do izlaska sunca u ponedjeljak. Tvrdilo se da je istinitost ovog spisa potvrđena mnogim
čudesima. Pričalo se da su ljudi koji su radili poslije zabranjenog vremena bili oduzeti.
Jedan mlinar koji je pokušao da melje svoje žito vidio je da mjesto brašna teče krv, a
mlinarski točak nije se okretao usprkos jake vodene struje. Jedna žena koja je stavila tijesto
u peć, našla ga je nepečenog kada ga je izvadila, iako je peć bila jako užarena. Jedna druga
žena koja je spremila tijesto da ga peče u subotu u tri sata poslije podne, ali je ipak odlučila
da ga ostavi do ponedjeljka, našla je, slijedećeg dana, da je Božja sila učinila od tijesta
hljebove i ispekla ih. Jedan čovjek koji je u subotu po podne poslije tri sata pekao kruh
primijetio je, kada ga je idućeg jutra presjekao, da iz njega teče krv. Ovakvim apsurdnim i
sličnim praznovjernim izmišljotinama nastojali su branioci nedjelje da dokažu njenu
svetost.301 {VB 468.1}
U Škotskoj i Engleskoj osigurano je veće poštovanje nedjelje time što se s njom sjedinio
dio stare subote. Ali vrijeme koje je trebalo da se svetkuje uzimalo se različito. Jednom
naredbom škotskog kralja naređeno je „da se subota ima smatrati svetom od dvanaest sati u
podne”, i da nitko ne smije od toga časa pa sve do ponedjeljka ujutro obavljati svjetovne
poslove.302 {VB 468.2}
Ali i pored svih ovih napora da se utvrdi svetost nedjelje, same papske pristalice su javno
potvrđivale božanski autoritet subote i ljudsko porijeklo ustanove koja ju je zamijenila. U
šesnaestom vijeku je jedan papski sabor jasno izjavio: „Svi kršćani treba da se sjete da je
sedmi dan Bog posvetio, i da su ga prihvatili i svetkovali ne samo Jevreji nego i svi koji su
tvrdili da poštuju Boga. Što se tiče nas, kršćana, mi smo njihovu subotu promijenili u dan
Gospodnji.”303 Oni koji su se usudili da promijene božanski zakon bili su zaista svjesni
ozbiljnosti svoga djela. Oni su se svjesno uzdigli iznad Boga. {VB 468.3}
U krvavim i dugim progonstvima valdenžana, od kojih su neki svetkovali subotu, došla je
jasno do izražaja politika Rima protiv onih koji nisu bili u suglasnosti sa njime. Drugi su
podnosili slična stradanja zbog svoje vjernosti prema četvrtoj zapovijesti. U tom pogledu
350