Militantne Crkve i Države

Militantne Crkve i Države
Neka se nitko ne vara vjerujući da može postati svet ako hotimice prestupa neku Božju
zapovijest. Grijeh koji svjesno činimo ušutkuje glas Svetoga Duha i odvaja čovjeka od
Boga. Grijeh je prestupanje zakona, a „koji god griješi (prestupa zakon), ne vidje ga niti ga
pozna” (1. Ivanova 3, 6.) Iako Ivan u tvojim poslanicama tako opširno govori o ljubavi, on
se ipak ne ustručava da otkrije pravi karakter onih koji tvrde da su sveti, a žive u prijestupu
božanskog zakona. „Koji govori: poznajem ga, a zapovijesti njegovih ne drži, laža je, i u
njemu istine nema; a koji drži riječ njegovu, u njemu je zaista ljubav Božja savršena; po tom
poznajemo da smo u njemu.” 1. Ivanova 2, 4. 5. Ovdje je kamen probe svake čovjekove
vjere. Mi ne možemo nijednoga čovjeka smatrati svetim dok ga nismo izmjerili jedinim
božanskim mjerilom svetosti na nebu i na zemlji. Ako ljudi ne priznaju važnost moralnog
zakona, ako omalovažavaju Božje zapovijesti i olako ih uzimaju, ako prestupaju ma i
najmanju od ovih zapovijesti, i tako uče druge, Bog će ih smatrati nedostojnima, i onda
možemo znati da je njihovo tvrđenje da su sveti neosnovano. {VB 384.2}
Onaj koji tvrdi da je bez grijeha, time dokazuje da je daleko od svetosti. On nema
pravoga pojma o Božjoj neizmjernoj čistoti i svetosti i o onome što treba da postanu oni koji
žele da budu u suglasnosti sa Njegovim karakterom; on nema pravoga pojma o čistoti i
uzvišenoj nježnosti Isusovoj, a ni o zloći grijeha, i zato on smatra samog sebe svetim. Što je
dalje od Krista, što su netačniji njegovi pojmovi o karakteru i Božjim zahtjevima, to će u
svojim očima izgledati pravedniji. {VB 384.3}
Posvećenje koje ističe Sveto pismo obuhvata cijelo biće — duh, dušu i tijelo. Pavao se
molio za Solunjane da se cio njihov „duh i duša i tijelo sačuvaju bez krivice za dolazak
Gospoda našega Isusa Krista”. (1. Solunjanima 5, 23.) Na drugom mjestu on piše vjernima:
„Molim vas, dakle, braćo, milosti Božje radi, da date tjelesa svoja u žrtvu živu, svetu,
ugodnu Bogu.” Rimljanima 12, 1. U vrijeme staroga Izraela svaka žrtva koja se prinosila
Gospodu bila je pažljivo ispitana. Ako se pronašla bilo kakva mana na životinji za žrtvu,
ona je bila odbijena, jer je Bog odredio da žrtva mora biti „bez mane”. Tako je kršćanima
naređeno da dadu svoja tijela u „žrtvu živu, svetu, ugodnu Bogu”. Da bi to mogli činiti, sve
njihove snage moraju da budu sačuvane u najboljem stanju. Svaki postupak koji slabi
čovjekovu tjelesnu ili duševnu snagu onesposobljava ga za službu njegovom Stvoritelju.
Može li Bogu biti ugodno kada mu žrtvujemo nešto što nije najbolje? Krist je rekao: „Ljubi
Gospoda Boga svojega svim srcem svojim.” Oni koji ljube Gospoda svim srcem svojim
nastojat će da mu posvete najbolju službu svoga života i stalno će se truditi da svaku
sposobnost svoga bića dovedu u sklad sa određenim zakonima, što će usavršiti njihove
sposobnosti, da čine njegovu volju. Oni neće popuštanjem prohtjevima i strastima slabiti ili
pogani ti žrtvu koju prinose svome nebeskom Ocu. {VB 384.4}
Petar veli: „Da se čuvate od tjelesnih želja, koje vojuju na dušu.” 1. Petrova 2, 11. Svako
grešno zadovoljavanje otupljuje umne snage i slabi duševne i duhovne sposobnosti, tako da
Božja Riječ ili Sveti Duh mogu slabo da utječu na srce. Pavao je pisao Korinćanima: „Da
očistimo sebe od svake poganštine tijela i duha i da tvorimo svetinju u strahu Božjemu.” 2.
287