Militantne Crkve i Države

Militantne Crkve i Države
tome danu davali takvu čast. .Svetkovanje nedjelje kao kršćanske uredbe ima svoje porijeklo
u onoj „tajni bezakonja”, koja je počela svoje djelo već u Pavlovim danima. (2. Solunjanima
2, 7.) Gdje i kada je Gospod posinio ovo dijete papstva? Kakav valjan dokaz se može naći
za jednu promjenu koju Sveto pismo ne odobrava? {VB 45.1}
U šestom vijeku se papstvo već jako učvrstilo. Prijesto njegove moći bio je postavljen u
carskome gradu, i rimski biskup bio je proglašen glavom cijele crkve. Neznaboštvo je
ustupilo mjesto papstvu. Aždaha je dala zvijeri „svoju silu, prijesto i veliku vlast”
(Otkrivenje 13, 2.) Sada je počelo 1260 godina papskog nasilja, predskazanog u
Danijelovom proročanstvu i Otkrivenju. (Danijel 7, 25; Otkrivenje 13, 5-7.) Kršćani su bili
prinuđeni da biraju hoće li napustiti svoja načela i prihvatiti papske ceremonije i papsko
bogosluženje, ili će svoj život završiti u tamnicama, na spravi za rastezanje, na lomači ili da
im bude odrubljena glava. Sada su se ispunile Kristove riječi; „I predat će vas i roditelji, i
braća, i rođaci i prijatelji; i pobit će neke od vas. I svi će omrznuti na vas imena mojega
radi.” Luka 21, 16. 17. Otpočelo je veliko progonstvo vjernih, strasnije nego ikada ranije, i
svijet je postao ogromno bojno polje. Tokom stotine godina Kristova crkva je nalazila
utočište u samoći i u tami. Prorok kaže o tome: „A žena uteče u pastir nju, gdje imaše
mjesto pripravljeno od Boga, da se onamo hrani hiljadu i dvjesta i šezdeset dana.”
Otkrivenje 12, 6. {VB 45.2}
Dolazak rimske crkve na vlast označava početak mračnog srednjeg vijeka. Sto je njena
moć više rasla, to je i tama postajala sve gušća. Vjera je sa Krista, koji je pravi temelj,
prenijeta na rimskog papu. Umjesto da se za oproštenje grijeha i vječno spasenje obraćaju
Božjem Sinu, ljudi su gledali u papu i na njegove opunomoćene svećenike i biskupe.
Svećenstvo je učilo narod da je papa njihov zemaljski zastupnik, i da se samo preko njega
mogu približiti Bogu; da je on Božji namjesnik, i zato su dužni da mu se bezuslovno
pokoravaju. Odstupanje od njegovih naređenja je dovoljan razlog da krivac bude kažnien
najstrašnijom duševnom i tjelesnom kaznom. Tako su ljudske misli odvraćene od Boga i
upućene na ljude podložne grijehu, zabludama i gnjevu, to jest na samoga kneza tame, koji
preko nijh vrši svoju vlast. Grijeh je bio pokriven plaštom svetosti. Kad se Sveto pismo gazi,
i kad čovjek počne sebe da smatra vrhovnim bićem, onda možemo kao posljedicu toga
očekivati samo prijevaru, laž i bezakonje. Sa uzdizanjem ljudskih zakona i ljudskih predanja
pojavila se Pokvarenost koja je uvijek posljedica odbacivanja Božjeg zakona. {VB 45.3}
Ovo su bili dani opasnosti za Kristovu crkvu. Vjernih Kristovih sljedbenika bilo je zaista
malo. Iako istina nije ostala bez svjedoka, ipak je ponekad izgledalo da će zabluda i
sujevjerje potpuno prevladati, i da će prave religije nestati sa zemlje. Evanđelje je
zanemareno, vjerski obredi su se umnožili, a ljudi su bili opterećeni strogim izvršavnajem
vanjskih propisa pobožnosti. {VB 46.1}
Svećenici su učili ljude da ne gledaju samo na papu kao na svog posrednika već da se
uzdaju i u svoja djela kao u sredstvo za očišćenje grijeha. Duga hodočašća, djela kajanja,
28