Militantne Crkve i Države

Militantne Crkve i Države
njegovim srcem. „Djelo je Tvoje, a ne moje”, govorio je on Bogu, „i Ti nećeš dozvoliti da
ga unište fanatizam i praznovjerje.” Pomisao da ostane daleko od borbe u tako kritičnom
času postala mu je nepodnošljiva. Stoga je odlučio da se vrati u Vitenberg. {VB 155.3}
Bez oklijevanja pošao je na ovaj opasan put. Neprijatelji su imali pravo da ga ubiju; a
njegovim prijateljima bilo je zabranjeno da ga prate i štite. Carska vlast preduzela je
najoštrije mjere protiv njegovih pristalica. Ali on je vidio da je djelo evanđelja u opasnosti, i
pošao je neustrašivo, u ime Gospodnje, da se bori za istinu. {VB 155.4}
U jednom pismu izbornom knezu, objasnivši svoju namjeru da napusti Vartburg, Luter je
rekao: „Vaše Visočanstvo treba da zna da se vraćam u Vitenberg pod moćnijom zaštitom
nego što je zaštita prinčeva i izbornih knezova. Ne mislim da tražim vašu potporu i zaštitu,
prije bih mogao vas zaštititi. Kad bih znao da bi me vaše Visočanstvo htjelo i moglo
sačuvati, — ne bih išao u Vitenberg. Nema mača koji bi mogao pomoći ovom djelu. Sam
Bog mora da učini! sve, bez ljudske pomoći i suradnje. Onaj tko ima najveću vjeru može i
najviša da zaštiti.”124 {VB 156.1}
U jednom drugom pismu, pisanom na putu za Vitenberg, Luter je izjavio: „Gotov sam da
pretrpim nemilost Vašeg Visočanstva i gnjev cijeloga svijeta. Nisu li stanovnici Vitenberga
moje ovce? Nije li ih Bog meni povjerio? Ne treba li da sam spreman umrijeti za njih ako se
to traži od mene? Osim toga bojim se da u Njemačkoj ne izbije velika revolucija, kojom će
Bog kazniti naš narod.”125 {VB 156.2}
On je otpočeo svoj rad sa velikom opreznošću i poniznošću, ali sigurno i odlučno.
„Božjom riječi”, govorio je on, „moramo oboriti i uništiti sve ono što je podignuto nasiljem.
Ja ne želim da upotrebim silu protiv praznovjernih i nevjernih... Nitko ne smije biti prinuđen
silom. Sloboda je suština vjere.”126 {VB 156.3}
Uskoro se kroz cio Vitenberg pronio glas da se Luter vratio i da će propovijedati.. Narod
se počeo sakupljati sa svih. strana, i crkva je bila prepuna. Stupivši na1 propovjedaonicu, sa
velikom mudrošću i blagošću je poučavao, opominjao i karao. Govoreći o onima koji su se
poslužili nasiljem da bi ukinuli misu, rekao je: {VB 156.4}
„Misa je rđava stvar. Bog je njen. neprijatelj; ona treba da se ukine, i ja bih želio da se
ona po cijelom svijetu zamijeni propovijedanjem evanđeoske istine. Ali nikoga ne treba
primoravati da je silom napusti. Predajmo stvar u Božje ruke. Neka Božja riječ radi, a ne mi.
A zašto? pitat ćete vi. Zato što ja ne držim srca ljudi u svojoj ruci, kao što lončar drži
ilovaču. Mi imamo pravo da govorimo, ali nemamo pravo da sudimo. Propovijedajmo,
ostalo pripada Bogu. Ako upotrebim silu, šta ću postići? Obmanu, formalnost,
majmunisanje, ljudske uredbe i licemjerstvo... Ali u tome neće biti ni iskrenosti srca, ni
vjere ni ljubavi. Gdje ovo troje nedostaje, tamo sve nedostaje i ja ne dam ni prebijene pare
za takav rezultat... Bog više čini samo kroz svoju Riječ negoli kad vi i ja i cio svijet
110