Militantne Crkve i Države

Militantne Crkve i Države
Džon Veslej ovako piše o optužbama protiv sebe i svojih drugova: „Neki dokazuju da je
nauka ovih ljudi lažna, pogrešna i fanatička, da su novotari i skoro nepoznati; da su kvekeri,
fanatici i papisti. Neosnovanost ovih tvrdnji je već više puta dokazana time šta je potanko
objašnjeno da je svaka grana ove nauke tačna nauka Svetog pisma, kako ga tumači naša
vlastita crkva. Prema tome, ako je Pismo istinito, ovo učenje ne može hiti ni lažno ni
pogrešno.” Drugi kažu: „Njihovo je učenje odviše strogo; oni čine put k nebu odviše uskim.
To je stvarno bio prvobitni prigovor, za neko vrijeme jedini; i on je temelj ‚tisuće drugih
koji su se pojavljivali u raznim oblicima. Ali zar oni čine put k nebu užim nego što su ga
učinili naš Spasitelj i njegovi učenici? Da li je njihova nauka stroža od nauke Svetog pisma?
Posmatrajmo nekoliko jasnih stihova: ‚Ljubi gospoda Boga svojega svim srcem svojim,
svom mišlju svojom, svom dušom svojom i svom snagom svojom!’ ‚Za svaku praznu riječ,
koju ljudi izgovore, dat će račun na dan suda!’ Bilo da jedete, ili pijete, ili što drugo činite,
sve činite na slavu Bogu!” {VB 214.3}
„Ako je njihovo učenje strože od ovoga, onda ih treba ukoriti; ali vi ste u svojoj savjesti
osvjedočeni da to nije tako. Može li tko biti za jednu jotu manje tačan, a da time ne iznevjeri
Božju Riječ? Može li se upravitelj Božjih tajni naći vjeran ako pronevjeri jedan dio svog
svetog blaga koje mu je povjereno? Ne! On ne može ništa da ukine; ništa da ublaži; on je
primoran da izjavi svima ljudima: ‚Ja ne mogu Sveto pismo sniziti prema vašem ukusu. Vi
se morate uzdići do njega, ili ćete zauvijek propasti!’ Drugi kažu da ‚tim ljudima nedostaje
ljubavi’. Da li im zaista nedostaje ljubavi? U kom pogledu? Zar oni ne hrane gladne i ne
odijevaju gole? ‚Ne, ne u tome! u tom pogledu im ništa ne manjka, ali oni su tako
nemilosrdni u svom rasuđivanju: misle da se nitko neće spasiti tko ne ide njihovim
putem!’”202 {VB 215.1}
Duhovno opadanje koje je došlo do izražaja u Engleskoj upravo prije Veslej a velikim
dijelom je bilo posljedica antinomističkog učenja (učenje da kršćani nisu dužni držati
zakon). Mnogi su tvrdili da je Krist ukinio moralni zakon, i da stoga kršćani nisu više
obavezni da ga drže; da je vjernik oslobođen od „robovanja dobrim djelima”. Drugi, iako su
priznavali vječnost zakona, izjavljivali su da je nepotrebno da pro-povjednici savjetuju ljude
da drže propise zakona, jer će oni koje je Bog izabrao za spasenje, biti „neodoljivom
Božjom milošću” navedeni da žive pobožno i pošteno”, dok oni koji su određeni za vječno
prokletstvo, „neće imati sile da se pokoravaju Božjem zakonu”. {VB 215.2}
Drugi, koji su tvrdili da vjerni ne mogu otpasti od Božje milosti niti izgubiti Božju
naklonost, došli su do još užasnijeg zaključka: da „zla djela koja čine nisu u stvari grijeh,
niti se mogu smatrati prijestupom Božjeg zakona, i da prema tome nemaju razloga da
priznaju svoje grijehe niti da ih pokajanjem napuštaju”.203 Izjavljivali su da i najteži grijesi,
koje ljudi smatraju strašnim prijestupom božanskog zakona, nisu grijeh u Božjim očima ako
ih učini jedan od njegovih izabranih, „budući da je obilježje izabranih da ne mogu učiniti
ništa što se Bogu ne bi sviđalo ili što bi Božji zakon zabranjivao”. {VB 215.3}
155