Militantne Crkve i Države

Militantne Crkve i Države
njegove napisane Riječi. Ali, pazite, ja vas molim, što ćete prihvatiti kao istinu, upoređujte i
mjerite to s drugim tekstovima istine prije nego što to prihvatite; jer nije moguće da
kršćanski svijet, koji je nedavno izašao iz tako duboke tame, najednom dođe do punog
svijetla.”224 {VB 240.3}
Težnja za slobodom savjesti oduševila je tove pobožne putnike da hrabro podnesu
opasnosti dugog puta preko mora, da izdrže teškoće i opasnosti divljeg kraja i da sa Božjim
blagoslovima polože na obalama Amerike temelj jedne moćne nacije. Ipak, uprkos svojoj
iskrenosti i pobožnosti, ovi putnici nisu još shvatili veliko načelo religiozne slobode. Nisu
bili spremni da slobodu koju su po svaku cijenu željeli izvojevati za sebe, dadu
drugima. {VB 240.4}
„Malo je bilo onih, čak i među najvećim misliocima i moralistima sedamnaestog vijeka,
koji su imali pravi pojam o velikom načelu Novoga zavjeta, koje ističe da je Bog jedini
sudac ljudskog vjerovanja.”225 Nauka koja uči da je Bog povjerio crkvi pravo da vlada nad
savješću i određuje šta je krivovjerstvo i kažnjava ga, jedna je od najvećih papskih zabluda,
koja je veoma duboko ukorijenjena. Iako su reformatori odbacili nauku Rima, ipak se nisu
potpuna oslobodili njegovog duha nesnošljivosti. Duboka tama, kojom je Rim obavio cijelo
kršćanstvo u toku svoje svjetske prevlasti, nije još bila sasvim raspršena. Jedan od glavnih
propovjednika države Masačusets Bej, rekao je: „Snošljivost je kriva što je svijet postao
antikršćanska i crkva nikad ne treba da žali što je bila stroga prema
hereticima.”226 Kolonisti su prihvatili zakon da samo članovi crkve imaju pravo glasa u
građanskim pitanjima. Uspostavljena je bila neka vrsta državne crkve, i od svih se tražilo da
pomažu izdržavanje klera, a vlastima je bilo stavljeno u dužnost da suzbijaju krivovjerstvo.
Tako je svjetovna vlast bila u rukama crkve. Nije potrajalo dugo, i te su mjere dovele do
neizbježive posljedice — do progonstva. {VB 241.1}
Jedanaest godina poslije osnivanja prve kolonije, došao je Rodžer Vilijams u No/vi
Svijet. Kao i prvi doseljenici, došao je i on da uživa slobodu savjesti; ali, za razliku od njih,
on je razumio — što je malo ljudi njegova vremena razumjelo — da je ta sloboda neotuđivo
pravo svih, ma kakvo bilo njihovo vjerovanje. On je bio ozbiljan istraživač istine i zajedno s
Robinsonom je. smatrao da je nemoguće da je već otkrivena sva svjetlost iz Božje Riječi.
Vilijams je bio „prvi u kršćanstvu novijeg vremena koji j,e učio da građanska vlast treba da
se osniva na slobodi savjesti i ravnopravnosti mišljenja pred zakonom.”227 Izjavio je da je
dužnost vlasti da kažnjava zločine, a ne da vlada nad savješću. „Narod ili vlasti”, rekao je
on, „mogu odlučiti što je čovjek dužan čovjeku, ali ako pokušaju da odrede što je čovjekova
dužnost prema Bogu, onda čine nešto što nije njihovo pravo, i čovjek se ne može sa
sigurnošću osloniti na njih. Jasno je da kad bi poglavarstva imala u tom pogledu vlast, ona
bi mogla propisati danas ovo, a sutra ono mišljenje ili vjerovanje, kao što su to činili u
Englesko i razni kraljevi i kraljice, a u rimskoj crkvi razne pape i koncili, tako da bi vjera
postala gomila zbrke.”228 {VB 241.2}
174