Militantne Crkve i Države

Militantne Crkve i Države
savjesti; ili, drugim riječima, da je samo Bog nepogrešiv vođa, koji govori preko svoje
Riječi, a ne crkva, koja govori preko svojih svećenika.”19 {VB 83.1}
Poslije nekog vremena uzbuđenje u Pragu se stišalo, i Hus se vratio u Betlehemsku
kapelu, gdje je nastavio da propovijeda Božju Riječ sa još većom revnošću i hrabrošću.
Njegovi neprijatelji nisu to ravnodušno gledali. Oni su bili jaki; ali kraljica, mnogi plemići i
mnogi iz naroda bali su na njegovoj strani. Upoređujući njegovu čistu nauku i njegov sveti
život s niskim dogmama koje su propovijedali rimski svećenici, i sa tvrdičlukom i
pokvarenošću u kojoj su oni živjeli, mnogi su smatrali za čast da budu uz reformatora. {VB
83.2}
Do sada je Hus bio sam; a od ovoga trenutka njegov suradnik postao je Jeronim, koji je u
Engleskoj primio Viklifovo učenje. Oni su od sada bili nerazdvojivi prijatelji, pa čak i u
smrti se neće razdvojiti. Obdaren sjajnim talentima, rijetkom rječitošću i velikom učenošću,
Jeronim je imao sve ono što je potrebno da se pridobije naklonost naroda; ali što se tiče
snage karaktera, Hus je bio veći od njega. Njegovo mimo rasuđivanje obuzdavalo je nemirni
Jeronimov duh, koji je istinskom poniznošću priznavao njegovu vrijednost i pokoravao se
njegovim savjetima. Udruženim naporom obojice, reformacija se širila još više i brže. {VB
83.3}
Bog je rasvijetlio um ovih izabranih ljudi, tako da su im mnoge zablude Rima bile jasne.
Ali, oni nisu primili svu svjetlost koja je bila namijenjena svijetu. Preko ovih svojih slugu
Bog je izvodio narod iz mraka rimskih zabluda, pažljivo, korak po korak, vodeći računa o
mnogobrojnim i ozbiljnim preprekama koje je još trebalo prebroditi. Kao što puni sjaj
podnevnog sunca zasljepljuje one koji su dugo bili u tami, tako bi i njih zaslijepilo vidjelo
kad bi im bilo najedanput u punini otkriveno. Zato je Bog otkrivao ovim vođama istinu malo
po malo, koliko ju je narod mogao primiti. U budućim vjekovima su imali da dođu drugi
vjerni radnici, koji će voditi narod dalje na putu reforme. {VB 84.1}
Razdor u crkvi trajao je još uvijek. Tri pape su se borile za prvenstvo, i njihove borbe
ispunjavale su kršćanstvo zločinima i bunama. Pošto su postali nezadovoljni bacanjem
prokletstva kao sredstva međusobne borbe, latili su se svjetskog oružja. Svaki od njih je
nastojao da nabavi oružje i prikupi vojsku, ali pošto je to iziskivalo velike svote novca,
prodavali su u tu svrhu crkvene položaje, povlastice i crkvene blagoslove. Svećenici,
povodeći se za primjerom svojih predpostavljenih, služili su se simonijom i ratom da bi
ponizili svoje suparnike i ojačali svoju vlast. Hus je iz dana u dan sve jače grmio protiv
poroka koji su se trpjeli u ime religije; i narod je otvoreno optuživao rimske vođe kao uzrok
bijede koja je preplavila kršćanstvo. {VB 84.2}
Opet je izgledalo da se grad Prag nalazi na pragu krvavog sukoba. Kao i ranije, Božji
sluga je bio optužen kao „onaj koji donosi nesreću na Izraela” (1. Carevima 18, 17.) Na grad
je opet bio bačen interdikt, i Hus se ponovo povukao u svoje rodno selo. Došao je kraj
propovijedima koje je tako vjerno iznosio u svojoj dragoj Betlehemskoj kapeli. Sada je
58