ovde - vera znanje mir

neka idu svojim putovima, ali je i tada o sebi svjedočio »dajući s neba kišu i rodne godine
(vremena)«. Ovo božje djelovanje unazad, s kišom i suncem, kako misli apostol Pavle ne može se
osporiti, jer točno je da je bilo i kiše i rodnih godina. Argument s kišom činio mu se prihvatljivijim
nego dogma o uskrsnuću.
Genealogija Isusovih predaka nalazi se u evanđeljima Mateja (gl. 1) i Luke (gl. 3). Ta dva izvora
jedan drugom veoma protivrječe. Prema Luci Isus ima 75 predaka i Boga kao 76-og; a u Mateju
samo 3 X 14 = 42 (tj. od Abrahama do Davida 14 koljena, od Davida do seobe Babilonske 14, i od
seobe do Krista 14). Luka pocinje od Josipa i ide do Boga. Loza od 75 članova do Boga nije baš
velika. Pisac je zamislio Boga prvim ocem, ali ne baš tako starim s obzirom da se radi o vječnosti.
Kršćanski pisci nigdje nisu rekli zašto Bog nije imao kćer. Zažto baš sin? Na pr. u grčkoj
mitologiji Zeus je sa smrtnim ženama imao i kćeri i sinove. Zašto je kršćanski Bog trebao smrtnu
ženu da bi mu se rodilo dijete?
Prema Mateju Isusova genealogija počinje od Abrahama i Davida i dolazi do Josipa. Ovdje je Bog
izostavljen kao direktni učesnik. Izgleda da je Luka htio osigurati veću vjerodostojnost cijelom
registru time što je u redoslijed stavio i samoga Boga. U sastavljanju Isusovih prethodnika put od
Josipa i Marije do Boga, ili obratno od Abrahama do Davida i Josipa sadrži mit o početku, toku i
završetku ljudi i svijeta. Protivrječnost sistematizacije je u božjem angažiranju s Marijom.
Imanentnim slijedom sve bi bilo kao Plotinova emanacija. Jedno se izvodi iz drugoga, ali tako, da
ono što je najviše ima direktnu vezu samo s onim što je prvo do njega. Ovdje je to pobrkano.
Odnos Bog — Marija zaobilazi nužnost prethodne linije predaka i neposredno stvara nešto što je
potpuno neovisno od prijašnjih generacija. Onda je potpuno svejedno da li ih je bilo 70, 100 i
slično kad oni ništa ne utječu na daljnji tok. Time mit sebe ukida, jer protivrječi svome slijedu i
sadržaju.
Za pisce evanđelja i teologe cjelokupna Isusova genealogija nema zavidan položaj, kad se tu
ukljuci i Isusova rodbina. Gdje je mjesto toj rodbini? Kome ona pripada i odakle je potekla?
Ostanimo za čas na tekstu i pogledajmo što o tome nalazimo u Novom Zavjetu? Da vidimo
najprije Isusovu braću. Bilo ih je četiri. Prema Mt. 13,55 i Mk. 6,3 njihova su imena: Jakob, Josip,
Simon i Juda. Tu se spominju i njegove sestre. A svima je mati bila Marija i to ista Marija koja je
rodila i Isusa. Recimo, braća i sestre po materi, dakle nesumnjivo krvno srodstvo. A dalje slijedi
Marijina rodbina i njena djeca. Isusa se ne može izuzeti iz ove rodbine (po materinoj lozi). To
znači da time i drugi postaju sudionici genealogije (makar po materi) do Boga. Time slijed ide u
širinu i gubi značenje koje je trebalo da ima. Isus prestaje biti apsolutna karika do Boga. U tome
mu smetaju braća i sestre, jer svi imaju istu mater. Veza sa rodbinom definitivno je ukinula Isusov
primat, kako su to htjeli prikazati sastavljači genealogije.
Kako je izgledao Isus kao sin božji? Da li je bio lijep ili ružan? Šta se o tome misli? Da li je Isus
ispunjavao ideal ljepote i harmonije? Kao božji sin morao bi to postići i realizirati u svojoj
ličnosti.
Za svakog vjernika izvan sumnje je da je Isus bio veoma lijep čovjek. Već u doba crkvenog oca
Augustina Isusov lik je oličenje idealne ljepote. Prikazivan je s lijepom dugom kovrčavom kosom,
pravilnim crtama lica i njegovanom bradom. Tako je zadovoljena kršćanska želja. No prije
Augustina neki crkveni oci nisu toliko idealizirali božjeg sina. Na pr. Klement i Origen pisali su da
je Isus bio veoma ružan čovjek. Odakle su to mogli saznati? U Starom Zavjetu nalazi se opis i
patnje mučenika koji umire za grijehe drugih. U sadržajnom pogledu tu je u biti opis patnje, koju
kasnije navode evanđelisti i za Isusa. To pokazuje da su kršćanski pisci preuzeli već gotov literarni
sastav o mučenju i stradanju iskupitelja. Budući da u tom tekstu stoji da je taj mučenik bio veoma