ovde - vera znanje mir

to gotovo nitko i ne zna. Božji sin živi 30 godina među ljudima, govori tko je i šta je, a ljude uopće
ne interesira takvo saopćavanje.
Kršćanskim piscima bilo je potrebno da dokazuju historijsku egzistenciju Isusa. Objava nije bila
dovoljna za one koji nisu vjerovali. Kad je postalo jasno da bez svjetovne dokumentacije nije lako
govoriti o historijskom Isusu, kršćani su se pobrinuli da se takvi tekstovi pripreme i unesu u djela
koja su bila poznata.
Ovdje ćemo opširnije navesti problem teksta iz Tacita i Plinija Mlađeg, a tekst Josipa Flavija nije
potrebno komentirati, jer je opće primljeno da je to kršćanska interpolacija (naročito XVIII. 63.).
U Tacitovim (oko 55. do 120. n. ere) Analima u XV. 44. govori se o Kristu i kršćanima. To mjesto
kršćani uzimaju kao nepobitni dokaz da je Isus historijsko lice. Dakle, rimski historičar zabilježio
je u svom tekstu događaj koji kršćani smatraju realnim i povijesnim. Da bismo taj tekst bolje
shvatili, potrebno je ukratko saopćiti i neke pojedinosti koje se nalaze prije teksta o Kristu i
kršćanima. Odatle će se vidjeti u kojem sadržajnom odnosu stoji tekst o kršćamima.
Opisujući događaje iz 64. god. Tacit najprije govori da Neron nastupa u Napulju kao svirač na
gitari i često posjećuje gladijatorske igre. Prije je Neron nastupao samo u svom dvoru. Ali tu mu je
bila premalena publika. Ipak nije se usudio da nastupi u Rimu, pa je za početak izabrao grčki grad
Napulj. Neron se vraća u Rim, gdje živi veoma raskošno. Sve je njemu podređeno.
Zatim Tacit opisuje požar Rima. Taj požar Tacit naziva nesrećom. On kaže da se ne zna da li je
požar nastao slucajno ili uslijed zlobe rimskih prvaka, jer oboje pisci saopćavaju. Požar je počeo u
dijelu cirkusa i brzo se je raširio. Tacit piše da je bilo ljudi koji su namjerno požar širili i palili
susjedne kuće. Zatim dalje saopćava da su ti ljudi vikali da znaju od koga su primili naređenje, te
zaključuje na dvije mogućnosti: ili su to radili da bi mogli nesmetano pljačkati, ili su ipak
izvršavali nečiju zapovijest (c. 38). Za vrijeme požara Neron je bio u Antiumu i nije se vraćao u
Rim sve dok se vatra nije približila njegovoj kući. Neron je omogućio da se narod smjesti na
Marsovom polju. U tu svrhu otvorio je i svoj park. Naredio je da se na brzinu naprave kuće za
prihvaćanje nastradalih. Hrana se dovozila iz Ostije i susjednih municipija. Neron je zapovijedio
da se smanji cijena žitu. Iako je to bilo popularno što je za narod učinio, ipak Neron nije postigao
svoj željeni cilj. Naime, pronio se je glas da je on za vrijeme požara došao na pozornicu u svojoj
kući i pjevao o propasti Troje, uspoređujući tu nesreću sa prijašnjim događajima.
Nakon požara izgrađivao se je novi Rim. Ulice su bile veoma široke a kuće su zidane od kamena.
U predvorjima su morali biti uređaji za gašenje vatre. No mnogi su govorili da je raniji grad sa
uzanim ulicama i visokim zgradama bio pogodniji, jer su se mogli lakše zaštititi od sunca i velikih
vrućina. Velika dvorišta i široke ulice nisu pružali takav zaklon. Mnogi, nezadovoljni tim
promjenama u zidanju zgrada počeli su javno govoriti da je Neron namjerno zapalio Rim. Da bi
prekinuo s tim glasinama Neron je za požar grada okrivio: one koje su mrzili zbog sramotnih
djela, a koje je narod zvao kršćanima. Dalje se u tekstu kaže: Kristus od kojeg je to ime poteklo,
bio je pogubljen za vrijeme Tiberija od prokuratora Pontia Pilata. To opasno sujevjerje koje je za
kratko vrijeme bilo spriječeno, proširilo se je ne samo u Judeji koja je bila postojbina tog zla, nego
i u Rimu, gdje su se stjecale razne opačine. Prema tom tekstu Tacit bi bio prvi rimski pisac koji
govori o krićanima. No da li je to autentično? Opisujući požar Tacit pretpostavlja dvije
mogućnosti: ili je slučajno nastao požar, ili su ga pripremili neki politički prvaci. U daljnjem
obrazlaganju govori i o onima koji su širili požar. No opet ne može sigurno reći, zbog čega je to
bilo, da li samo zbog pljačke, ili je ipak bilo naređeno. Poslije izgradnje Rima trebalo je osporiti
glasine o namjernom paljenju i tako se došlo na kršćane.