ovde - vera znanje mir

Svako od njih, na dinamican i istrazivacki nacin, povezan je sa njegovom ili njenom religijom, i u
ovoj povezanosti on ili ona ucestvuju u razgovoru. Centralna ideja ovog modela je da ljudi ne
moraju obavezno biti uvedeni u samo jedan model vjerovanja, nego da je taj gradivni materijal od
pomoci za razvijanje religijskog identiteta kroz suocavanje s onima koji su vec poduzeli nekoliko
koraka ka nekim religioznim zavjetima.
Na ovaj nacin, studenti koji zive u pluralistickom svijetu imaju mogucnost formiranja svog
vlastitog (religioznog) identiteta u takvoj raznolikosti.
O potrebi za dijalogom u trecem mileniju
Friday, February 22nd, 2008
U svom clanku “Das Zeitalter des globalen Dialogs”, Leonard Swidler istice da je u proslom
stoljecu postojao znacajan pomak u potrazi za istinom. U pocetku je istina bila apsolutna, staticna i
“jednologicna”, ali u posljednjoj deceniji razvijala se u relativnu, dinamicku i dijalosku, jednom
rijecju, “relacijsku”.
Ovakav podsticaj dijaloga, koji je potekao od pluralista, podrzan je i od strane katolicke crkve u
dokumentu “Nostra Aetate” u kojem se, na osnovu “univerzalnog bratstva” izmedu razlicitih
religija, poziva na dijalosku i humanu korporaciju sa ljudima razlicitih religijskih shvatanja.
Medutim, treba biti jasno da katolici i pluralisti dijele ovaj poziv na dijalog, ali da se ni u kom
slucaju ne slazu potpuno jedni s drugima. Razlog ovome je sto je njihov sporazum na temu
dijaloga baziran na razlicitom teoloskom modelu.
Pluralisti pocinju od relativistickog pluralizma, dok katolicka crkva, kao sto smo ranije naglasili,
pocinje od manje otvorenog i egocentricnijeg inkluzivizma. Ali, promjena monologa u dijalog bila
je ozbiljan korak za crkvu, i potvrdena u enciklicnom pismu “Ecclesiam Suam” Pavla VI, u kojem
je on ponovio i istakao taj apel, i napisao da je nesebican i nepristrasan dijalog bitan za sirenje
mira u covjecanstvu (str. 56-57).
Ali ipak napominjemo da se u ovom pismu javlja ponovni strah od utjecaja dijaloga na sami
identitet krscanske religije. Paul VI pise: “(…) nas dijalog ni na koji nas nacin ne odvaja od
nase duznosti da cuvamo svoju vjeru; s tim ciljem, nas apostolski rad ne dozvoljava pristup
sumnjivim mislima i teznjama, i ne moze stvoriti kompromis na polju principa koji, istinski i
s pravom, kontrolisu i odreduju nase krscansko vjerovanje.” (str. 49).
Pavao VI, kao i papa Ivan Pavao II, ponovo je naglasio da se katolici trebaju upustiti u dijalog sa
ljudima drugacijih religijskih shvatanja.
Ovdje se suocavamo s odnosom izmedu dijaloga i religijskog identiteta, i s pitanjem nece li dijalog
utjecati na identitet i dovesti do “neutralnog relativizma”.
Naravno, tacno je da dijalog s nekim podstice unutrasnje preispitivanje vlastitog razumijevanja i
vlastitih stavova. Medu-religijski dijalog neizbjezno vodi ka unutar-religijskom dijalogu. U ovoj
ogranicavajucoj situaciji, neko bi mogao otvoreni dijalog smatrati “prijetnjom” jer sobom nosi
moc preobrazbe.
Ali, ubjedenje da dijalog stetno utjece na religijski identitet, utemeljen je na negiranju ili
ignorisanju cinjenice da se nas vlastiti identitet naglasava kroz dijalog sa ljudima razlicitih
religijskih shvatanja.
Dakle, dijalog znaci obogacivanje vlastitog identiteta, a ne prijetnju. Predstavljao bi prijetnju samo
u slucaju da sobom nosi destruktivne i relativisticke ciljeve. Ali ovdje to nije slucaj, naprotiv,
pravi dijalog temelji se na postovanju identiteta drugih ljudi, a unistava se zbog sebicnih
tendencija.
Dakle, priznavanje relativnosti religioznih vjerovanja - odustajanje od vlastitih tvrdnji, a ne
neutraliziranje religioznih shvatanja nekoga drugog - znacajan je korak dalje ka postovanju i
otvorenosti prema drugome. Otvorenost i postovanje koje dijalog cini mogucim. To je stav koji se
s pravom zasniva na cinjenici da identitet nije statican i nepromjenljiv, nego da se tice