ovde - vera znanje mir

sujevjerja, krive i lažne za onoga, koji proučava samo uporednu mitologiju, sve su one za nas, koji
se ba,imo višom okultnom naukom, za nas teosofe, istinite, sve su one grane sa drveta Prastare
Mudrosti. Sve religije imaju jednako pravo na svaki pojedini stavak Nauke Mudrosti. Ni jedna ne
smije ništa od toga svojatati kao svoj vlastiti posjed i drznuti se da kaže: “Ova nauka je moja,
jedino moja, ona nije tvoja, nije njegova”. Naprotiv, bilo bi bliže istini kad bi se kazalo: »Ova
nauka je moja, jer je ona tvoja i jer je njegova”.Ima sarno jedna vjera: spoznavanje Boga. Sve
vjeroispovijesti su samo grane, jednoga debla, stabla života, čije korijenje je u Nebesima, a čije
grane se šire u carstvu ljudi. Korjenje stabla života je Mudrost - ne vjera, niti nada, nego izvjesnost
- to jest za čovjeka je spoznaja Boga unutrašnji lični doživljaj. A to je vječni život. Sa svake
pojedine grane stabla života može se birati cviječe za sreču čovječanstva. Niko ne bi smio da
niječe ono, što drugi smatra svetom istinom, jer može da bude da onaj drugi spoznava istine koje
ostanu ostalima sakrivene. Ali neka niko te svoje lične nazore ne naturuje drugima. Od toga
nikada ne može biti dobra.Kao što u našem sistemu ima jedno sunce i svaka enargija na zemlji je
sunčana energija, kao što jedno sunce oživljava cijeli svijet, jednako tako žive u svim bičima jedna
bitnost. Ima samo jedan način bogohuljenja: nijekati Boga u ljudskim grudima. Irna samo jedno
krivovjerstvo, a to je kad se kaže: “Ja sam od tebe različan, mi nismo jedno”.Za spasenje svijeta
nužno je nešto više od altruizma, ma i kako bio plemenit. Mi možemo da posve dobro naučimo
neesebično misliti i raditi, ali mi nismo prodrli do Najvišega, sve dok ne naučimo kazati: “Nema
mene i drugog. Moja sopstvenost živi u svim bičima”. Kad jednom svi ljudi budu mogli da tako
kažu, značit če to, da je svanula zlatno doba. Kada to kaže ovdje ili ondje koji osamljeni čovjek,
njegovo če prisustvo, išao kud mu drago, djelovati blagoslovljeno.Mi smo brača, da, i više još
nego brača, jer brača imaju jednog zajedničkog oca, ali mi imamo jednu zajedničku sopstvenost.
Upoznajmo dakle svi u svemu oko sebe ljepotu te naše bitnosti i sjetimo se da nijekati nju znači
nijekati je i u nama samima i u samome Bogu.
Deo iz teksta „Temelji morala i bratstvo religija”, Annie Besent
http://teozofija.info/Temelji_morala.htm
Bratstvo religija 1
Saturday, January 12th, 2008
Čitalac, kojemu če udariti u oči naslov ovoga sastavka, sa puno prava če uskliknuti: »Dakako!
mogu vjere da budu kakove mu drago, ali jedno je stalno, da izmedju njih nema bratstva”. Ovo je
na žalost i te kako istinito. Posmotrimo li povijest vjera u njihovoj, nama bližoj prošlosti, nači
čemo vrlo malo bratskoga. Naprotiv čemo vidjeti kako se vjere medjusobno pobijaju, kako se bore
za premoč, kako teže vlasti da u prah obore svoje konkurentice. Baš vjerski ratovi su bili
najgrozniji, vjerski progoni najnemilosrdniji. Krstaški ratovi, inkvizicije, strahote svake vrste
kaljaju povijest vjerskih borbi krvlju i suzama. Izgleda skoro kao poruga uz taj krvavi boj govoriti
o bratstvu vjera, dok još nisu posve utrnuti plameni sa goručih lomača.Nisu se samo pojedine
velike vjere borile jedna sa drugom, nego i unutar tih pojedinih vjera stvarale se sekte, koje su
medjusobno ratovale. Vjerske smutnje postale su uslijed svega toga tipične za sve ono, što je u
medjusobnoj borbi ljudskoj najogorčenjje i najnebratskije.N unije to bilo uvjek tako. Suprotnost i
surevnjivost medju vjerama je izraslina modernoga vremena, u kojima svaka od vjera i konfesija
uporno tvrdi, da je ona jedina prava i jedina nadahnuta. U starome vijeku bilo je vrlo mnogo vjera,
a vječim dijelom su to bile narodne vjere, pak za to nije ni na um padalo članu jedne vjere, da ide
pradobivati za svoju člana druge. Svaki narod imao je svoju zasebnu vjeru, kao što ima i svoje
vlastite zakone i običaje. Ljudi se u vjeri svoje otadžbine radjali i ostajali su u njoj. Bacimo li
pogled na povijest starodrevnih vremena, past če nam u oči, kako se rijetko javljaju vjerski ratovi.
Pa i onda, kad su Jevreji upali u Palestinu i pobili urodjenike idolopoklonce, radilo se je o
običnom sebičnom osvajačkom ratu. I kod istih se Jevreja opetovano javlja u staro doba toliko
prošireni običaj usvojiti bogove pobjedjenoga naroda i uvrstiti medju vlastite. Proroci su doduše