ovde - vera znanje mir

Evanđelje u izvornom smislu riječi nije religijska poduka. Evanđelje znači «radosna vijest». Vijest
nije nešto što se naučava, već prenosi. U starome je svijetu, na primjer, rođenje ili ustoličenje
novog vladara bilo proglašavano kao «radosna vijest». I u Bibliji Evanđelje najavljuje početak
vladavine. No ovdje je kralj Bog. Isus i njegovi učenici proglašavali su kraljevstvo Božje.
Evanđelje je «radosna vijest kraljevstva» (Matej 4,23; 9,35; 24,14).
Bog vlada: to je radosna vijest koja obećaje budućnost svim narodima zemlje. Ako je Bog kralj,
onda zakon džungle i očaja neće imati posljednju riječ. Božje je kraljevstvo otajstvo (Marko 4,11),
ali nije apstraktni pojam. Prvi su ga kršćani prepoznali u Isusu koji je svoj život dao na križu:
«Odsada kraljevstvo pripada našem Bogu i vlast njegovu Kristu» (Otkrivenje 12,10). Božje
kraljevstvo je ljubav kojom je Isus ljubio. To je Duh Božji koji tu istu ljubav šalje u ljudska srca
(vidi Rimljanima 5,5). Evanđelje nas uvjerava da, unatoč trenutnim prividima, budućnost pripada
onima koji ljube i koji praštaju.
Ta se nada tiče čitavog čovječanstva. Stoga je rani krščani nisu mogli zadržati za sebe. Oni su bili
javni svjedoci «pred upraviteljima i kraljevima» (Marko 13,9) i «sve do kraja zemlje» (Djela 1,8).
Navještati Evanđelje ne znači širiti religiju nadređenu drugima. To jednostavno znači ne šutjeti o
našoj nadi miru.
Kakav stav prema drugim religijama zahtjeva od nas kršćanstvo?
Brojni kršćani danas žive uz članove drugih vjerskih zajednica. U vrijeme kad je selo, grad ili
čitava zemlja bila kršćanska, odnos s drugim religijama bio je u prvom redu teoretsko pitanje.
Danas je to pitanje sve važnije u svakodnevnom životu.
Za vrijeme apostola Pavla kršćani u Rimu isto nisu živjeli u kršćanskom društvu. On im je pisao:
«Ako je moguće, koliko je do vas, u miru budite sa svim ljudima» (Rimljanima 12,18). Te nas
riječi potiču da činimo sve što možemo kako bismo smanjili napetosti i izbjegli konflikte. Mirni
suživot nikada ne ovisi samo o jednoj od strana. No Pavao ustraje na tome da, u pogledu mira,
kršćani trebaju barem činiti ono što je do njih.
Za zajednički život u trajnom miru nije dovoljna tolerancija. Poštivati druge ne znači samo ostaviti
ih na miru. To znači i zanimati se za njih. Tvrdnja da svatko ima svoja uvjerenja o kojima se ne
raspravlja može biti suptilna vrsta prezira. Je li istinski susret s nekim uistinu moguć ako je iz
njega isključeno ono što je osobi najdragocjenije? Sa svojim prijateljima dijelimo ono što nam
daje nadati se i živjeti. Kršćani ne mogu šutjeti o činjenici da je Krist njihova nada i njihov život.
«Budite uvijek spremni na odgovor svakomu tko od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama»
(1 Petrova 3,15).
Kako se svaka religija bavi apsolutnim i kako se ono apsolutno razlikuje od jedne religije do
druge, religije sadrže potencijal za sukob. Trebamo li stoga nastojati uskladiti različite religije
uzimajući od svake samo one dijelove s kojima se svi mogu suglasiti? Nastojanje oko sklada nije
strano Bibliji: «Zauzimajte se za dobro pred svima ljudima» (Rimljanima 12,17). Međureligijski
razgovori doprinose tom traženju zajedničkog dobra. Kada postoji povjerenje među vođama
različitih religija, oni se mogu zajedno suprotstaviti nasilju i nepravdi.
No dijalog ne bi bio iskren kada bi od sugovornika zahtjevao da se odreknu apsolutnog koje
karakterizira religije kao takve. Što se kršćana tiče, ne možemo zanijekati činjenicu da je u
središtu naše vjere Isus Krist, «jedan posrednik između Boga i ljudi» (1 Timoteju 2,5). Ta
činjenica ne da onemogućuje iskreni razgovor, već nas na njega obvezuje, jer Isusa jedinstvenim
čini njegova poniznost. On je postao slugom sviju. On je uzeo posljednje mjesto. Stoga u njegovo
ime ne možemo gospodariti drugima, već im samo pružiti dobrodošlicu i dati da je oni pruže
nama.
Pismo iz Taizéa: 2005./3
Obnovljeno: 27. svibnja 2005