ovde - vera znanje mir

putem traži vezu između neba i zemlje. Oblak kao sjedište Mesije ostatak je astralnog shvaćanja
uopće.
U premještanju Mesije u oblak izražen je opći poraz povijesnosti za tadašnji svijet koji je prihvatio
kršćanstvo. Pri tome se nije mislilo niti se je znalo ono što je u filozofiji bilo već poznato, tj. da
duhu ne treba prevozno sredstvo. Ako je Isus Bog ne treba ga ništa nositi. Zaboravivši to, kršćani
su stavili duh na oblak i nadaju se da će ipak Mesija tako doći.
Problem Mesije ima svoje povijesno razdoblje i okvire. Kad realni život ne sadrži mogućnosti za
promjenu, a promjena je potrebna tada religiozna ideja može postati nada koju podržavaju mnogi,
koji su željeli da se ta namjera ostvari. Tako religija može zamijeniti politiku. O tom društvenopolitičkom
sadržaju mesijanstva pisao je opširno K. Kautsky . 26U svojoj raspravi Kautsky
razlikuje dva pojma Mesije: 1. socijalni i 2. nacionalni Mesija. On s pravom kaže da je granicu
hebrejstva mogao prijeći samo socijalni Mesija, a nikako hebrejski nacionalni iskupitelj, koji je
trebao da zasnuje hebrejsko kraljevstvo. Samo je socijalni Mesija mogao preživjeti katastrofu
hebrejske države poslije razorenja Jerusalema. Nakon nestanka Jerusalema kao centra hebrejstva
bili su uništeni i borbeni predstavnici mesijanizma. Tada je među Hebrejima došlo do promjene
koja se vidi u želji za čekanjem i nadom.
Prvobitne kršćanske općine koje su bile zasnovane na principu potrošačkog komunizma, nisu
mogle princip jednakosti sprovesti u tadašnjem društvu. Ropstvo je i dalje ostalo priznatom
institucijom. Štaviše, kršćanstvo, kao što piše Kautsky, podiglo je bezvoljnu poslušnost roba na
moralnu obavezu, koju treba radosno ispunjavati. O tome ima dosta tekstova. Etika je bila i ostala
u zavisnosti od načina proizvodnje.
Kršćanski komunizam bio je zamijenjen kršćanskom općinom, koja je bila prilagođena svim
staležima. U toj promjeni Kautsky vidi poraz progresivnih nosilaca tadašnjeg proletarijata. 27
U svojoj studiji Kautsky je kršćanstvo shvatio uglavnom kao izvor socijalno-političkih problema
tog vremena. Ne može se neka religija izraziti samo sociologiziranjem. Nije religija samo jedna od
mogućih formi društvenog i političkog zbivanja. Religija u težnji da riješi eshatološka pitanja (u
apsolutnom smislu) mora ići izvan detalja historije i politike. Time ona nužno postaje dogmatika.
Religija bez eshatologije nije uopće religija. A čim je religija, ona hoće da dođe do kraja ljudskog
htijenja, obećavajući besmrtnost i blaženstvo. Stoga se ne može apstrahirati od tog dijela
religioznog sadržaja, koji tretira i probleme metafizike (jasno na način teologije).
c) Falsifikati o historijskom postojanju Isusa
Prema kršćanskoj dogmatici Isus je sin božji. Bog je poslao svoga sina u obliku čovjeka na zemlju
da spasi ljude, koji su svi bez razlike grešni. Isus ima dvije prirode: božansku i ljudsku. Kao takav
on je ipak jedan. Po božanskoj prirodi Isus ne bi morao imati ovozemaljsku egzistenciju. Ali po
ljudskoj to je neophodno. Bez toga cijeli mit o spasenju ne bi imao svoju realnu, odnosno
povijesnu osnovu. Stoga je dogma prihvatila dvojaku prirodu spasitelja.
Isus je došao na zemlju. To je prvo saopćenje. On treba da sve izdrži što je unaprijed javljeno. I to
je učinjeno. Umro je i uskrsnuo. Time dogma završava.
Ipak problem nije tako jednostavan. Gdje je potvrđeno da je Isus historijsko lice? Tko to saopćava,
i s kojom namjerom? Zašto o Isusovom dolasku na zemlju nisu pisali filozofi? Kako je božji sin
živio? Šta je on radio do tridesete godine? Šta je učio i gdje je završio školu. Kako se dogodilo, da