ovde - vera znanje mir

ukopoložio… Zato su se u crkvi čuvali spiskovi biskupa i rimskih biskupa. Ne, to nije pitanje
tradicije! Uostalom, šta je tradicija?! Dolazi od latinske riječi “trado”, “tradere”, što znači
“predati”. Apostol Pavao dvaput naglašava: “Ja sam vam predao ono što sam primio.” Jer, u
tradiciji postoji primanje i predavanje, tako da, ako je Isus apostolima dao, to se odnosi i na
aposloski nauk i na poslanje. To je vrlo važno. Isus govori u jevanđelju apostolima: “Kao što je
mene poslao Otac, i ja šaljem vas” (usp. Iv. 21, 21). Tako poslanje ide od Oca Sinu, od Sina
apostolima, a od apostola njihovim nasljednicima. Bez toga poslanja nemoguće je navještenje
Isusa Krista. Snagom apostolske sukcesije, crkva vrši svetu liturgiju i uvijek se događa isto što i na
zadnjoj večeri, tj. kruh i vino postaju tijelo i krv Kristova. Snagom apostolske sukcesije, crkva
oprašta grijehe. Prema tome, riječ je o nečemu bitnomu, po čemu crkva može to činiti. Međutim, u
protestantskim crkvama ovaj je aposlolski kontinuiten prekinut i on se danas ne može dokazati.
Protestantske crkve imaju svoj začetak u Luterovom istupu iz Katoličke, da bi se kasnije
reformacija “razlila” u mnoštvo najrazličitijih crkava, različitih i po vjeri koju ispovijedaju i po
praksi. Danas u Svjetskom savjetu crkava ima preko 250 protestanstvih crkava. Crkva koju je
pokrenuo Martin Luter, svojim istupom 1517, prozvala se evangeličkom ili luteranskom crkvom.
Ubrzo nakon toga, uslijedio je pokret koji predvodi Kalvin, pa se ta crkva naziva kalvinističkom ili
reformatskom crkvom. Godine 1538, engleski kralj Henri VIII odvaja Englesku hrišćansku crkvu
od Katoličke, koja sebe naziva anglikanskom crkvom. Slijede zatim brojne varijante tih
protestantskih crkava.
Islam ili budizam
– Budizam i islam razlikuju se po vremenu nastanka. Budizam je stariji i od kršćanstva. Islam je
nastao u sedmom stoljeću, nakon Isusa, i on se oblikuje iz hrišćanstva i židovstva. Sasvim su to
dvije različite opcije. Budizam ima orijentalnu filozofiju, koja je pokušaj da se riješi čovjekov
život i njegov smisao. U stvari, svaka je religija pokušaj da se riješi čovjekov život, to jest da se
odgovori na ona tri osnovna pitanja, koja se zovu “philosophia perenis”, “vječna filozofija” –
odakle si, zašto si i kuda ideš. Ljudski život, dakle, mora imati smisla. Jer, inače bi najbolje bilo da
netko učini da se više nitko ne rodi… na šta?! Na besmisao?! Mora, dakle, imat smisla. Drugo,
svačiji život mora imat smisla. Ako ljudski život ima smisla, onda taj smisao mora imati i beba
koju je auto pogazio i taj koji je u 24. umro od leukemije, i taj koji je doživio 83 godine. Smisao
ne može bit privilegija onih koji su uspjeli, već mogućnost svakoga čovjeka. A ima li neka blaga,
popustljiva religija? Zamka leži u pitanju da li je dobra popustljivost koja te vodi u smrt?! Je li
dobra popustljivost koja te vodi u zlo?! Šta to znači?! Eutanazija?! Šta znači milosrdan?! Uvijek
kažem ljudima: “Čuj, ne radi se o tome da se ti i ja dogovorimo, već o tome kako ti pred Bogom
stojiš.” Hrišćanstvo je zahtjevno. Isus kaže: “To je uski put i tijesna vrata.” Hrišćanstvo nije linija
manjeg otpora, već linija većeg! Ajde da vidim ko će ubit tog čovjeka na mukama?! Hoćeš ga ti
ubit?! Ko će isključit taj njegov, recimo, respirator?! Taj koji će to isključit – taj će ubit tog
čovjeka. I to moraš uzet na svoju savjest. Smrtna kazna svakako nije u kršćanskom duhu i mislim
da sve više prodire mišljenje da je treba ukinuti i zamijeniti drugim kaznama, čija je svrha da
poprave čovjeka, da nadoknade ono što je učinio i zastraše one koji bi to htjeli učiniti. Što znači:
“Sve mi je slobodno, ali nije sve na korist… “(1. poslanica Korinćanima, 6,12), ili “Gospod je
vidjelo moje i spasenje moje…” (Psalam 22). U prvom tekstu apostol Pavao ističe ljudsku slobodu
kojom čovjek bira između najrazličitijih ciljeva i dobara. Ali premda je slobodan u izborima, mora
se odlučivati za ono što je dobro za njega, jer svijesni smo da čovjek može djelovati i na svoju
štetu. Stoga se treba pozivati na čovjekovu odgovornu slobodu. Ali koliko je čovjek istinski
slobodan? Međutim, sada, koliko mi u pojedinom činu slobodno djelujemo? Čovjek ne može biti
apsolutno slobodan zato što je uslovljen! Prije svega, naša nas čula varaju, krivo nam iščitavaju
stvarnost. Drugo, imamo neka genetska naslijeđa – to što je neko flegmatik, pa neće nikome ništa,
a ja sam kolerik, pa ću na nekog u toj istoj situaciji podići ruku… Čime je, dakle, sve sloboda
uslovljena?! Čulima, krivim iščitavanjem, genetskim faktorima, jesmo li muško ili žensko,
odgojem, socijalnom strukturom, porodičnim nasljeđem… U drugom tekstu imamo problem s