ovde - vera znanje mir

Pravo na zauzimanje položaja u vlasti
Islam nije zabranjivao štićenicima da zauzimaju položaje u državnom aparatu, jer ih je smatrao
dijelom mreže od koje je istkana država. Islam nije želio da oni budu izolovani. Štićenici su imali
pravo na zauzimanje svih funkcija u državi, osim onih koje bi narušile primat vjere u upravi, kao
što je imamet, zauzimanje vladarske funkcije, upravljanje vojnim trupama ili suđenje
muslimanima, upravljanje imetkom kojeg muslimani daju kao sadaku i slično.
Hilafet ili imamet su oblici upravljanja koji su direktno naslijeđeni od Poslanika, s.a.w.s., i nije
realno da ovu vlast naslijedi nemusliman, niti je relano da sudi prema islamskom zakonu neko ko
ne vjeruje u islam. Takođe pitanje upravljanja vojskom je za muslimane sasvim ibadetsko pitanje,
jer je borba za islam vrhunac pokornosti Allahu, te stoga nije normalno da jedan takav ibadet
predvode i njime upravaljaju nemuslimani. Isti je slučaj i sa imetkom od sadake, jer je takav način
dijeljenja ibadet za muslimana, i nije normalno da rezultatom tog ibadeta upravlja nemusliman.
U ostalim slučajevima, dozvoljeno je osloniti se na štićenike u upravljanju državnim aparatom,
ako se radi o povjerljivim i pouzdanim ljudima, iskrenim prema državi u kojoj žive, ali ne i prema
onima o kojima kaže Allah Uzvišeni: ”O vjernici, za prisne prijatelje uzimajte samo svoje, ostali
vam samo propast žele: jedva čekaju da muka dopadnete, mržnja izbija iz njihovih usta, a još je
gore ono što kriju njihova prsa. Mi vam iznosimo dokaze, ako pameti imate. (Alu Imran 118)
Imam El-Mawerdi čak tvrdi da štićenik ima pravo da zauzme položaj u takozvanim izvršnim
ministarstvima, gdje će imati zadatak da provede odredbe koje vladar naredi ili ih potpiše.
U vrijeme Abbasija, pojedini hrišćani su zauzimali položaje u ministarstvu. Od njih su Nasr bin
Harun (369 godine) , zatim Isa bin Nestoros (380 godine) a prije toga, Muavija bin Ebi Sufjan je
imao pisara hrišćanina po imenu Sedžun.
Nekada se sa ovom velikodušnošću pretjerivalo, tako da su se muslimani žalili da ih Jevreji i
hrišćani bespravno nipodaštavaju u njihovoj sopstvenoj državi.
Zapadni historičar Adam M. u svojoj knjizi “Islamska civilizacija u četvrtom hidžretskom
stoljeću” (Drugi dio, 105 strana): ”Od stvari kojima se toliko čudimo je jako izražena brojnost
radnika i činovnika u upravnoj vlasti koji nisu muslimani u muslimanskoj državi. Sticao se dojam
da hrišćani upravljaju muslimanima u državi islama, a davne su pritužbe muslimana na lošu vlast
štićenika islamske države.”
ŠERIJATSKI PROPIS OBREZIVANJA ŽENA
February 25th, 2008 , by kristinam
Danas se od nas traži da odredimo propis oko kojeg se razilaze učenjaci i pojasnimo
prevladavajuća mišljenja koja su u saglasnosti sa relevantnim šerijatskim dokazima. Naša dužnost
je da tu problematiku iz korijena preispitamo i kritički se osvrnemo na dokaze koji su aktuelni u
raspravi. Samo tako ćemo znati da li su oni potpuno ispravni ili za sobom ostavljaju tračak sumnje
u svoju relevantnost? Ako su ti dokazi potpuno ispravni, da li oni jasno upućuju na propis ili ne?
Svaki tragač za naukom a priori zna da šerijatski dokazi iz kojih se crpe islamski propisi su
prvenstveno Kur’an i Sunnet (hadisi) Poslanika, a.s., a potom konsenzus islamskih učenjaka (elidžma’)
i analogija (el-kijas). Zato pogledajmo šta se u tim izvorima nalazi u vezi obrezivanja žena
i da li oni pružaju neki dokaz, te kakva je njihova naučna vrijednost kod učenjaka?
Dokaz Kur’an-i Kerima
Onaj ko je čitao Kur’an-i Kerim nije mogao u njemu naći da se eksplicitno govori o obrezivanju,
bilo da su u pitanju mekkanske ili medinske sure. Međutim, pravnici šafijskog mezheba, koji
zagovaraju obaveznost obrezivanja muškaraca i žena, su svoje dokaze poduprli riječima Allaha,
dž.š., upravo iz sure en-Nahl:
َِآُِْْﻟا َِﻣ َنﺎَآ ﺎَﻣَو ﺎًَِﺣ َِهاَْﺑِإ َِﻣ ْﻊِﺗا ِنَأ ََْﻟِإ ﺎََْﺣْوَأ ُﺛ
„Poslije smo tebi objavili: “Slijedi vjeru Ibrahimovu, vjeru pravu, on nije Allahu druge smatrao
ravnim!“ (En-Nahl: 123).