ovde - vera znanje mir

Jer strune harfe moje dovikuju mi:
Zaista u Njemu se svi vračamo izvoru.”I odnos Zoroastranizma je nesiguran. Mnogi Parzi
prihvačaju nauku o reinkarnaciji, drugi je niječu. Dovoljno če biti upozoriti na to, da
Zoroastrianizam onakav kakovoga mi danas poznajemo, predstavlja jednu “fragmentarnu religiju”,
a da se u spisima grčkim i novo platonskim, u ojima se, kako se uzima, odražava perzijska nauka,
naučava reinkarnacija.
Veliki zakoni. Pod time ja razumijevam zakon Karme ili zakon o uzroku i učinku, te zakon žrtve
ili zakon o održanju energije. Znanost uči zakon Karme u obliku nepromjenljivoga niza onoga što
ona naziva “prirodni zakoni”. Teologija ga naziva “božja pravednost”. Zakon Karme je stijena na
kojoj se sve ostalo zida. On vrijedi u svim svijetovima, bili oni suptlni ili grubo materijalni. Sa
pravom se kaže u ovom Zavjetu (Galat. VI. 7.): “Ne varajte se, Bog se ne može varati. Jer ono što
čovjek sije to če i žeti”. Buddha kaže: “Svaki put kad jedna zla misao nagoni čovjeka da govori i
radi, slijedit če bol, baš tako sigurno, kao što kotač slijedi nogu vola koji vuče kola … Govori li ili
radi li netko iz plemenite pobude, slijedit če ga sreča, kao sjena, koja ga nikada ne ostalvlja”. I
Hinduizam je prepun sličnih rečenica. Mogla bi se iz sviju svetih knjiga svijeta izvaditi čitava
rukovjet takovih mjesta.Zakon žrtve utvrdjuje činjenicu, da se bud koji život može održati samo
time, da u tu svrhu drugi neki život dade sebe, bilo dobrovoljno bilo nedobrovoljno. U nižim
carstvima prirode žrtva je nedobrovoljna. Rude se rastvaraju u svoje sastavine da hrane biljke.
Biljke moraju davati život za ishranu životinja i ljudi. Tek kod čovjeka postaje moguče, napretkom
intelekta, stapanje pojedinačne volje sa univerzalnom voljom. U onoj mjeri u kojoj se to stapanje
vrši, u istoj tolikoj mjeri se razotkriva i duhovna priroda čovjekova, i čovjek uči spoznavati sama
sebe.Za krščanina predstavlja simbol krsta takav idealni život. I zaista, bio on krščanin ili budhist,
musliman ili hindu, svaki teži za Najvišim, ide putem krsta.Zajedničke priče. Neke izvjesne priče
što se pričaju o raznim osnivačima vjera su, u glavnim linijama, u svim vjerama jednake. Ta
indetičnost dolazi odatle, što se svaki osnivač vjere shvača kao utjelovljenje Logosa (I riječ
postade tijelo …). U svim pak vjerama simbol je Logosa sunce Sunce - za svjetove njegova
sistema izvor svega života i svjetla - smatralo se u vjerama Staroga Vijeka tijelom Logosa,
njegovim oblikom kakov je zametljiv u fizičkoj materiji. U modernim vjerama postalo je sunce
simbolom sveprodiručega Boga, i nije se mogao odabrati bolji simbol. Stalno se vračajuči
momentu sunčane drame čine povijest godišnjih doba naše Zemlje. I ti momenti se odrazuju i u
povjesti života svih velikih osnivača vjera.Ovo za Islam kao što je i prirodno, ne može da važi. U
velikom proroku Arabije njegovi vjernici ne gledaju utjelovljenje Logosa, nego, i s pravom
čovjeka. No u svim velikim vjerama, u kojima se gleda na osnivače kao utjelovljenje božanstva,
pojavljuju se jasne konture sunčanoga mitosa. Ta činjenica navodi se kao dokaz, da osnivači
religija uopče nijesu ni postojali. No to je pogriješka. Ne kažem time da se možda osnivači vjera
imaju da identifikuju sa suncem, nego mislim reči samo to, da su i sunce i oni fizičko utjelovljenje
centralnog života jednog odredjenog sistema svjetova. Ono što je sunce za svoj sistem, ovo je
osnavač vjere za svoju vjeru.Bik je simbol perzijskoga Mitre i egipatskog Ozirisa, jer je bik u
doba, kad su obje ove prastare vjere osnovane, bio znak u Zodijaku za proljetni ekvinokcij - za
uskrsnuče. Iz jednakog uzroka bila je riba simbol kaldejskog Oneas-a. Iz istog uzroka bio je
Jupiter: Jupiter Ammon, a Isus: Jagnje.Svagdje se priča kako je božanski osnivač vjere rodjen u
jednom skrovitom mjestu: Šri Krišna u podzemnom podrumu, Mitras i Isus u špilji. Za Isusa su
kanonske knjige kasnije pretvorili špilju u štalu. Za misterije Adonisa kaže se, da su se prije toga
svetkovale u onoj istoj špilji. Rodjenje osnivača istodobno pada u doba zimskog sunčanog obrata i
stalno je popračeno čudesnim dogodjajima, koji se u pojedinostima, naravno, veoma razlikuju kod
raznih naroda. Devasi spuštaju kišu cviječa na Davaki i Krišnu, njenog božanskog sina. Vazduhom
se razliježe angjeoska pjesma kada Marija, djevičanska majka, daje na svijet božansko dijete.
Nebeski glasovi poju hvalu i čast, jer je rodjen Gospodar svijeta, kad Nith, neoskvrnuta djevica,
radja Osirisa. Zarathustra je kod poroda prosvijetljen nekim svjetlom od koga je cijela soba
ispunjena ružičastim svjetlom. Devasi pjevaju pjesme i kod poroda Buddhe. A u kitajskim