ovde - vera znanje mir

taj običaj vrlo oštro osudjivali, ali ne kao krivovjerstvo, nego kao narodno otpadanje od vlastitoga
Božanstva, koje je Jevreie oslobodilo egipatskoga ropstva i dovelo u Palestinu. Mi vidimo dalje,
da je u staro doba bilo u jednoj te istoj vjeri različnih filozofskih škola, koje su postojale jedna
pored druge - bez mržnje. Hinduizam još i danas ima svojih sedam “Darshana” (Gledišta), pa i ako
pristalice pojedinih sistema medjusobno disputiraju i prepiru se, i svaka škola brani svoje vlastito
gledište, ipak ne manjka bratskoga osječaja medju njima. I danas se još svi ti različni sistemi uče u
jednoj te istoj “Pathashala” (Sanskrtskoj školi). Pa i u jednom jedinom od tih sistema, u Vedanti,
su tri priunate i jednako-opravdane inačice: Advaita,Vishistadvaita i Dvaita postoje mirno jedna
pored druge, ma da u najvažnijim pitanjima - u pitanjima o odnosu izmedju Boga i pojedinačne
duše - dolaze do upravo oštro suprotnih zaključaka. Može netko da pristaje uz jedan ili drugi
pravac Vedante ili uz ni jedan od tri, a da ipak vrijedi kao pravovjeran Hindu, premda je i u Indiji
danas sektarstvo postalo ogorčenije nega što je bilo prije.U močnome carstvu staroga Rima
poštivale su se sve vjere, pa čak se i častile. U Pantheonu Vječnoga Grada mogli se nači likovi
božanstava sviju podjarmljenih naroda i gradjanin rimski je iskazivao svima njima zajedno
bogočast. Kad je bilo koji novi narod prisajedinjen rimskome carstvu, i ako je taj narod obožavao
neku drugu formu božanstva nego što se je več nalazila u Pantheonu. Rimljani su slike i simbole
toga božanstva, sa svim nužnim strahopočitaniem unijeli u Patheon i ondje dostojno izložili.
Toliko je starina bila prožeta širokogrudnom mišlju, da je vjera lična ili u najmanju ruku
nacionalna stvar, u koju nema nitko pravo da se miješa. Bog je bio svagdje. On je bio u svim
stvarima. Zar da bude odlučna forma, u kojoi ga častimo? On je bio nevidljivo, vječno Biče sa
mnogostrukim imenima. Šta da bude meni stalo, pod kakovim če ga imenima drugi zazivati!
Vjerska sloboda staroga vijeka ogleda se najbolje u riječima Šri Krišne: “Približio mi se čovjek na
bilo kakav način, ja mu kažem: dobrodošao; svi putevi ljudski su moji putevi” (Bhagavad Gita).
Tako je mislio Stariji Vijek.Istom kad je mlado krščanstvo došlo u sukob sa državom, desilo se da
je anale carskoga Rima poškropila krv vjerskoga proganjanja. Krv krščana bila je prolivena ne za
to, što se je na njih gledalo kao na vjerske sektarce, nego za to, jer se u njima vidjelo uznemiritelje
i političke izdajnike. Krščani su navalili na vjere, koje su do onda mirno živile jedna pored druge,
te su izjavljivali, da samo oni imadu pravo, a svi drugi krivo. Oni su izazvali nerapoloženje protiv
sebe svojim agresivnim i netrpljivim držanjem, te su stvarali nemir, kudgod su dolazili. Oni su na
sebe navukli sumnju, da su nelojalni gradjani, jer se kratili, da slijede stare običaje i da bacaju
tamnjan u vatru pred kipom vladajučeg cara. Oni su taj običaj žigosali kao idolopoklonstvo. Stari
je Rim smatrao, da nova vjera ugrožava njegovu državnu moč. Kolikogod je stari Rim bio trpeljiv
u svim stvarima vjere, toliko je strog in netrpljiv bio prema političkim nekorektnostima . Rim nije
bacao krščane pred lavove kao krivovjerce, nego kao buntovnike, te ih tjerao iz gradova u pečine i
pustinje.Sve vjersko proganjanje ima se pripisati onoj pretenziji krščanstva, da je ono jedino prava
vjera. Najprije su krščani bili proganjani, a kasnije su oni bili progonitelji. Kad se kaže: “Vaša je
vjera vaša, a moja je moja”, ne može doči do progona. Ali ako kažem: “Vaš pojam o Bogu je kriv.
Moj ie ispravan. Ja jedini sam u posedu istini. Ja jedini mogu, da pokažem put spasenju. Ako ne
prihvatite moga pojma o božanstvu, izgubit čete vječno blaženstvo” - ja u tom slučaju moram, ako
sam logičan i ako imam večinu, postati progonitelj inovjeraca. Ta več iz same brige za
krivovjerce, volim ispeči jih, nego im dozvoliti da šire svoje krivovjerstvo i time sebe i druge
bacaju u vječno prokletstvo. Ta ni jedan čovjek neče dobrovoljno i mirno trpiti, da mu drugi krati
pravo da gleda svojim vlastitim dogledom u nebesa.S vremenom prestali su progoni krščanstva.
Ono je došlo na kormilo i uzelo je u svoje ruke vlast državnu. Savez izmedju crkve i države dao je
vjerskim progonima političku boju. Nevjerništvo je bilo isto što i nelojalnost. Ako nisi htio da
vjeruješ ono i onako kao glava države, značilo je to veleizdajstvo. I tako je počela da se piše
žalosna povijest sredovječnoga krščanstva, koju ne može da bez bola i stida čita ni jedan pravi
prijatelj vjere, bio on krščanin ili inovjerac. Nu povijest je na nedvouman način kažnjavala uvijek
nebratstvo u vjerskim stvarima propadanjem naroda u kojemu se je javljalo. Španija je progonila
njene Jevreje i Arape. Na hiljade su bili spaljivani, mučeni i komadani. Kad se zamorila klanjem,