ovde - vera znanje mir

zna da je to potpuno zabranjeno. Stoga je neuvjerljivo da on ne bi znao šta bi počeo i da li bi takav
pokret gonio. Očito je, da je takvo pisanje kasnija interpolacija s apologetskom tendencijom.
Flavijev tekst . Josip Flavije (Flavius, 37. n. ere u Jernsalemu, umro 97?) bio je porijeklom iz
istaknute židovske porodice. On je pored ostalog napisao i Židovsku Arheologiju (tj. ranu povijest)
u kojoj se govori i o Kristu . To su mjesta XVIII.63 i XX.2OO. U svojim knjigama Flavije opisuje
događaje od stvaranja svijeta (po uzoru na Mojsija) pa do Nerona.
U tekstu XVin.63—64 on piše: »U to vrijeme (tj. poslije hebrejskog poraza) pojavio se je Isus,
mudar čovjek, ako ga uopće treba zvati čovjekom. On je vršio mnoga nevjerojatna djela, on je bio
učitelj ljudi, koji su sa zadovoljstvom prihvatili istinu. Mnoge Hebreje i mnoge Grke pridobio je
za sebe. On je bio Krist (Hristos).« U c. 64. govori se o Isusovom stradanju. Naši prvaci tj. Hebreji
prokazali su ga i Pilat ga je razapeo. No to nije odvratilo tj. pokolebalo one koji su ga voljeli.
Njima se je on javio treći dan opet živ. O tome kao i o mnogim drugim čudnim stvarima svjedoče
božanski proroci. Oni koji su po njemu dobili svoje ime i sada postoje.
Danas je u literaturi izvan sumnje da taj tekst nije Flavijev. U tome se slažu i oni teolozi koji
kritički misle.
Cijeli tekst formuliran je u smislu kršćanske objave. Za Isusa se kaže da je hristós tj. obećani
Mesija. Zatim se saopćava o Isusovom raspeću i o dogmi uskrsnuća. Vidi se da je cijeli tekst
sastavljen prema kršćanskoj kerigmi (evanđelje po Luki), i nema nikakve veze sa Flavijem. No
kršćanskom piscu bilo je važno da istaknuti hebrejski historičar pohvali Isusa.
Interpolacije su trebale da posluže kao argument u borbi protiv raznih hereza, od kojih je bila
veoma utjecajna hereza doketista . Oni su tvrdili da je Isus Krist imao samo prividno tijelo ili
možda neko etersko tijelo. Stoga cijela priča o Isusovim patnjama nema realni smisao, jer bi
prema tome, Isusova patnja bila samo prividna. 32 Isto tako bila bi prividna i njegova smrt.
Doketisti su se mnogo proširili i bili su u crkvi veoma opasni. 33
Interpoliranim tekstovima htjelo se je dokazati da idealne scene evanđelja imaju historijsku
potvrdu i u paganskoj literaturi. Problem bi tada bio jedino u tome, da se pokaže kako je povijesno
postalo eshatološko? To bi teolozima već bilo lako i na to bi našli odgovor u svojoj interpretaciji.
No upravo je obratno. Ne radi se o tome da je zbiljski povijesno (na pr. za teologe Isusovo
uskrsnuće) shvaćeno kao eshatološko, nego da se eshatološko želilo primijeniti na historijsko
zbivanje. Da je eshatološko prije povijesnog može se pokazati na samim novozavjetnim
tekstovima. Na primjer Isus je pogubljen u času kad se kolje janje za pashu, tj. on umire kao pravo
janje za pashu. 34Time je hristološki motiv došao ispred povijesnog shvaćanja . A to ipak nije isto.
Povijest je neovisna od hristologije . Kad bi teolozi to shvatili onda bi znali i to da eshatologija
nema nikakvo zbiljsko postojanje nego je samo izraz religiozne iluzije.
Isus je kršćanska legenda a ne historijska ličnost. 35 Sadržaj mesijanstva nastao je putem
sekulariziranja mojsijevstva. Ideal Mesije oblikovan je prema duhu vremena i povijesnom stanju.
Legenda je dovela Isusa s neba jer je na nebo prenijela i rješenje svih životnih potreba. Time je
spas kao završetak bio u skladu sa samim početkom. Nebo je postalo mjesto cjelokupne radnje.
Takva budućnost važi vjerniku kao ispunjeni ideal.
1U prevodu Svetog Pisma (preveo fra Lj. Rupčić, Sarajevo 1961) Ime Isus zamijenjeno je sa
Jozua, da bi se bolje afirmirao Isus evanđelja.
2I to je prevedeno s Jozua.