ovde - vera znanje mir

interaktivnog procesa u kojem se ne izbjegava nijedan razgovor s ljudima razlicitih religioznih
shvatanja.
Ili, kako kaze Paul Ricoeur, identitet je materija koja se mijenja kroz interakciju. “Krscanski
identitet”, pise Reinhold Bernhardt, “formira se u konverzaciji sa “drugima” (…). On postaje
negativan u ogranicavajucoj formi, a pozitivan u odnosu prema tim “drugima”; u napetosti izmedu
solidarnosti i distance.”
Drugim rijecima, onaj ko se otvori u potpunosti, zaista ce izgubiti svoj identitet, ali onaj koji,
naprotiv, postavi granicu principima, moze ga unaprijediti. On ili ona negira svoj identitet
zatvaranjem u sebe.
Dakle, ono sto nam treba je otvoreni stav koji ne negira vlastite religijske korijene. Upravo ovakav
stav se nalazi u sredistu zategnutosti izmedu relativizma i fundamentalizma i zahtijeva tesko
odrzivu ravnotezu. Ali rezultat ovog procesa, postovanje i tolerancija, vrijedan je truda.
To znaci da “dijalekticki dijalog” - u kojem jedna osoba zeli ubijediti drugu pobijajuci njegove ili
njene argumente svojim vlastitim nacelima - treba napraviti prostor za “dijalogicki dijalog”. To je
dijalog koji ima tri osnovne karakteristike: (1) partneri se upoznaju u otvorenoj atmosferi i voljni
su analizirati vlastite predrasude; (2) autonomija drugacije tradicije se postuje i osoba prihvata
uloziti malo truda i gledati iz perspektive onog drugog, i (3) ovakav stav nece dovesti do
univerzalne i aptraktne svijesti, nego do globalnog objedinjavanja kultura i religija u njihovoj
razlicitosti.
Pomocu ovog dinamicnog principa otvorenosti, u kojem je ukorijenjen pravi dijalog, u potpunosti
se moze sprijeciti stvaranje vlastitih nacela i neospornog “homogenizirajuceg terora” - pokusaj
sirenja prezira prema svemu sto se ne moze uklopiti ili biti prihvaceno.
U ovom smislu nije beznacajno stvaranje reda i mentaliteta u kojem medureligiozni dijalog nije
samo nacin razmisljanja, nego je prihvacen i kao nacin zivljenja.
Ovakav dijalog predstavlja veliku promjenu u razmisljanju ljudi i nudi obecavajucu perspektivu za
mir u svijetu.
Osim toga, kako Swidler sam strogo zakljucuje: “U ovom novom vremenu dijaloga, dijalog na
univerzalnoj bazi nije samo mogucnost, nego i potreba. (…) Covjecanstvo je, na koncu,
suoceno sa dvije mogucnosti: dijalog ili smrt.”
Ocito je da ovakav pristup prevazilazi relativizam i apsolutizam. Medutim, ovakav dijalog moze
se realizirati samo u opcem ubjedenju da je svaka tvrdnja o istini relativna, jer je osnovana na
ljudskom opazanju i interpretaciji. To ne mora znaciti da je sve istinito ili tako izgleda, naprotiv,
ovo je poziv na kontiuitet i kriticku analizu samog sebe i onog drugog.
Dakle, postojanje razlicitih religija i ideologija ne mora predstavljati poteskocu u razvoju
religijskog identiteta. Upravo sredina prociscava njegova/njena razmisljanja, odreduje granice i
pripadnost, sto njemu/njoj daje sansu za stvaranje uzajamnog razumijevanja i prihvatanja.
Ovo nas vraca na polaznu tacku: “Kako danasnja religijska edukacija moze dati podrsku
Kungovom nastojanju da dode do obecavajuce svjetske etike?”
Izazov sekularizma i pluralizma za versku edukaciju
Friday, February 22nd, 2008
U danasnje vrijeme, studenti vjerske edukacije su suoceni sa nepovjerenjem, s jedne strane, i
ljudima drugacijih religijskih shvatanja, s druge strane. Osim toga, od 1980-ih, zabiljezen je porast
individualizacije i individualizma. Religija sve vise i vise postaje privatna stvar; ljudi se osjecaju
manje povezanim sa religijskom tradicijom i vjerskim institucijama.U velikom dijelu populacije,
ovo moze dovesti do vjerske ravnodusnosti i smanjiti broj pripadnika crkve.
Ova nova situacija ukljucuje nekoliko velikih izazova za vjerske nastavnike; ne samo da je njihova
publika nikako ili umjereno zainteresirana, stavise, u njihovim razredima ne samo da ima
“autohtonih” ucenika, nego i studenata marokanskog i turskog porijekla. Ovo se odnosi na