ovde - vera znanje mir

svakog svog građanina. Poslanik, s.a.w.s., je rekao: ”Svi ste vi pastiri i svi ćete biti pitani za svoje
stado”. (Muttefeq alejh). Prema ovom se upravljala praksa pravednih halifa i onih nakon njih.
Ovakav stav je prenešen u pismu Halid bin Welida stanovnicima El-Hireh u Iraku u vrijeme
vladavine Ebu Bekra es-Siddika, r.a., u prisustvu velikog broja ashaba, što se ujedno smatra i
njihovim konsenzusom. Omer bin Hattab je vidio starca Jevreja kako zbog starosti prosi (u
nemogućnosti da zaradi) pa je njemu i svima njemu sličnima propisao iz muslimanske blagajne
doživotnu penziju rekavši: ”Nismo pravedni prema njemu ako mu dok je mlad uzimamo porez a
ostavimo ga na cjedilu kada bude bespomoćan. ”Ovakvog stava su i većina islamskih pravnih
skola.
Pravo na ispovijedanje vjere
Među ovim pravima je i zabrana muslimanima da štićenike prisiljavaju na prihvatanje islama.
Svaki vjernik ima pravo na svoju vjeru i pravac, i ne smije se prisiljavati da prihvati drugu vjeru,
niti se smije vršiti pritisak da bi se okrenuo islamu. Temelj ovog prava su Allahove riječi: ”U vjeru
nije dozovoljeno silom nagoniti, pravi put se jasno razlikuje od zablude.” (El-Bekare: 256).
Također je Uzvišeni rekao: ”Pa zašto onda ti da nagoniš ljude da budu vjernici?” (Junus 99)
Historija istinom svjedoči o muslimanima po ovom pitanju, a i zapadnjaci to priznaju.
Islam je čuvao nemuslimanima njihove bogomolje i vjerska obilježja. U vrijeme Poslanika,
s.a.w.s., stanovnicima Nedžrana je garantovana vjerska sloboda, koju im garantuje Allahovo pravo
i zaštita Njegova Poslanika, s.a.w.s. Sloboda da vjeruju i ispovijedaju svoju vjeru, da imaju svoje
zajednice i svoju trgovinu. Omer, r.a., je u djelu poznatom kao “Omerova povelja” garantovao
stanovnicima Elija`a slobodu ispovijedanja vjere. Ova sloboda je garantovana i stanovnicima
`Anata u vrijeme Halid bin Welida, kako to prenosi Ebu Jusuf u djelu “El-Haradž”.
Kao dokaz slobode vjere poslužiće i stavovi šerijatskih pravnika da je dozvoljeno da nemuslimani
grade svoje crkve u naseljima u kojima većinu čine muslimani. Praksa muslimana kroz historiju je
tekla u ovom smjeru od davnina. U Egiptu je izgrađeno mnogo hrišćanskih crkava u prvom
hidžretskom stoljeću, kao što je crkva Mar Markos u Aleksandriji ( između 39. i 56. hidžretske
godine). Također je prva crkva u Fustatu podignuta za vrijeme vladavine Ibn Muhlida (između 47.
i 68. hidžretske godine). Abdul-Aziz bin Merwan, kada je osnovao grad Hilwan, dozvolio je
izgradnju crkve u njemu, kao što je dozvolio i nekim monasima da izgrade dva manastira.
Čak, istraživač El-Mukrizi jasno ističe: ”Šta više, sve pomenute kairske crkve su podignute za
vrijeme islamske vlasti, i niko se po tom pitanju ne razilazi.”
Također i u naseljima gdje muslimani nisu činili većinu, bilo je dozvoljeno obnavljanje crkava i
izgradnja bilo čega što je hrišćanima bilo potrebno, u skladu sa njihovom brojnošću.
Ovakva blagost se nije pojavila nigdje kao u islamu, tako da je francuski orijentalista Gustav
Lubon rekao: ”Vidjeli smo iz kur`anskog ajeta koji smo prethodno pomenuli da je blagonaklonost
Muhammeda, a.s., prema Jevrejima i hrišćanima bila dovedena do vrhunca. Ovu blagonaklonost
nije zagovarao ni jedan osnivač vjere prije njega, u jevrejskoj vjeri a posebice u hrišćanstvu, a
vidjećemo i kako su pravedni halife slijedile njegovu praksu.” Ovo je takođe prenijeto jezicima
Evropljana, kao što je bio Robertson i drugi.
Pravo na rad i zaradu
Također, islam nemuslimanima garantuje pravo na rad i zaradu. Oni se mogu baviti svim oblicima
trgovine, kupoprodaje, iznajmljivanja, punomoćništva, i drugo, osim kamate, jer se prenosi da je
Poslanik, s.a.w.s., pisao vatropoklonicima Hedžera – ili će te ostaviti kamatu, ili ste obijavili rat
Allahu i njegovom Poslaniku.” Ovom izuzetku se može dodati zabrana prodaje alkohola i
svinjskog mesa u muslimanskim sredinama. U svemu ostalom, imaju punu slobodu poslovanja.
Kaže Adam Mejtz: ”Nije postojalo nista u islamskom šerijatu što je pred štićenicima zatvaralo
vrata poslovanju. Oni su bili uspješni u jako unosnim djelatnostima, bili su bankari i trgovci,
ljekari. Šta više, nemuslimani su se organizovali, tako da su Jevreji bili najuspješniji bankari u
Šamu, dok su većina liječnika i pisara bili hrišćani. Poglavar hrišćana u Bagdadu je bio liječnik
halife, a poglavari Jevreja i njihovi talenti su bili uz njega.”