ovde - vera znanje mir

Flanders, ali i na gotovo sve dijelove Evrope. Jasno je da monoreligiozna orijentacija vjerske
edukacije - u to nije bilo sumnje sve do sedamdesetih - ne moze ponuditi prikladan odgovor na
danasnje izazove.
Nakon Drugog sabora u Vatikanu, iskljucivo-ograniceni model koji je bio utemeljen na
superiornosti katolicanstva, zamijenio je otvoreniji i fleksibilniji, koji spas vise nije smatrao
mogucim samo unutar katolicke crkve. Od tog trenutka i druga religiozna vjerovanja ukljucena su
u nastavni program, a mogucnost dijaloga s ljudima razlicitih religijsih shvatanja ne samo da je
bila dozvoljena, nego cak i ohrabrena.
Ali, cak i u ovom mnogo otvorenijem modelu, mnogi jos uvijek pocinju od krscanstva kao mjerila
za prosudivanje drugih religija. Dakle, ni jedan ni drugi model se ne susrecu sa zahtjevima za
svjetsku etiku koju moramo izgraditi. U svojoj egocentricnoj poziciji, ni jedan ni drugi ne
povladuju izazovima pluralizma.
Ali, ni multireligiozni model, koji je razvijen jos u osamdesetim i koji je bio odgovor na socijalno
jacanje sekularizma i pluralizma, ne susrece se s takvim zahtjevima. Upao je u takozvanu
“neutralnu” ili “relativnu” religijsku edukaciju. Uistinu, ovaj vid pristupa nudi studentima
mogucnost da upoznaju slicnosti i razlicitosti medu religijama. Ali u isto vrijeme, studenti su
ovdje prepusteni sami sebi. Na pedagoski neodgovoran, “nemoralan” nacin, suoceni su s tim
slicnostima i razlikama. Ovo bi moglo, kako pise njemacki pedagog Karl Nipkow, dovesti do
relativizma i blokirati izrazito razumijevanje razlicitih religija. U suprotnosti s ovim, nase pocetno
glediste je da mi, kao religijski nastavnici, imamo odgovornost ucenja studenata da se s
postovanjem ophode prema ljudima razlicitih vjerskih shvatanja.
Prema tome, buducoj vjerskoj edukaciji potreban je alternativni pedagosko-didakticki pristup.
Pristup koji balansira izmedu monoreligijskog religioznog apsolutizma i relativizma
multireligioznog koncepta. Novi model mora uzeti u obzir sekularizam i pluralizam, mora
prevazici mane oba pristupa - ali ne i potpuno ih odbaciti - i ponuditi pocetni podsticaj za bolju
buducnost obiljezenu stabilnim mirom izmedu pojedinaca, grupa i naroda.
Religijski dijalog i jos ponesto
Friday, February 22nd, 2008
Wim Smit, Profesor sa Belgijskog univerziteta
Uprkos cestim kritikama koje su mnogi autori uputili “Projektu Weltethos” Hansa Kunga, izjave
ovog svicarskog teologa poput “bez vjerskog mira nema mira u svijetu” i “bez vjerskog
dijaloga nema vjerskog mira”, danas jos uvijek vaze.
U tom smislu Kungova zapazanja su “kompas za buducnost”. Kungova analiza zapocinje
konstatacijom da “savremeni red u svijetu” nije vise baziran na tacno odredenim, cvrstim
granicama, nego ima potrebu za prisnijim meduljudskim odnosima. Ovo je jedini moguci nacin
stvaranja stabilnosti i sprecavanja fanatickog nacionalnog ogranicavanja - cije smo posljedice, u
novijoj historiji, mogli vidjeti na slucaju bivse Jugoslavije.
Iako je Kung dosljedan iskljucivom pogledu - pogledu koji je otvoren za druge religije, ali
istovremeno prosuduje te druge religije - njegov pokusaj stvaranja svjetskog morala slijede mnogi
pluralisti, medu kojima je i Leonard Swidler.
Uprkos svom drukcijem stavu - pluralisti zagovaraju jednakost svih religija, pa cak i relativizam -
oni ipak podrzavaju Kungov projekt.
Kungovo shvatanje suprotstavlja se danasnjoj vjerskoj edukaciji, sa odgovornoscu koja tesko da
moze biti potcijenjena. Vjerska edukacija koja prihvata odgovornost za buducnost u stabilnom
miru morat ce se odreci klasicnog monoreligioznog stava, i ne moze vise biti bazirana na jednom
iskljucivom vjerskom pogledu. Morat ce se rijesiti svojih misionarskih ciljeva da mlade ljude
uvede u odredenu vjersku zajednicu ili crkvu. Umjesto toga, morat ce napraviti prostor za dijalog